menu
Ješa Denegri, Boris Demur [CROATIAN]

Boris Demur

Ješa Denegri

U krugu mladih umjetnika koji su se u posljednje vrijeme okupljali oko Galerije Nove u Zagrebu (Mladen i Sven Stilinović, Željko Jerman, Vlado Martek, Fedor Vučemilović), Boris Demur se jedini koristio medijem slikarstva, stoga je njegov rad moguće promatrati unutar dva konteksta: prvo je globalna orijentacija grupe i generacije kojoj pripada, dok je drugo kompleks pojave novog slikarstva kojim su se prije njega ili istovremeno s njim bavili još neki autori u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu Usprkos razlikama u izboru medija, Demura s ostalim kolegama iz grupe povezuje niz zajedničkih polazišta: svi pripadnici ovog kruga najčešće su se bavili postupcima što konkretnijeg evidentiranja materijala, sredstava i radnih metoda, pa dok su M. Stilinović, Ž. Jerman i drugi takav pristup primjenjivali na području fotografije, Demur je slične postavke nastojao prenijeti u karakteristike slikarstva. Postupak kojim se Demur bavi nosi sve tipične oznake onog načina rada koji je u tekućoj kritici bio označavan terminima primarnog, elementarnog ili analitičkog slikarstva: riječ je, dakle, o intervencijama koje demonstriraju procese specifičnog načina slikanja, s tim da se točno izbjegava svaki ekspresivni odnos prema fenomenima koji su izvan konkretnog medija sâme slike. Da bi se preciznije situirao uzorak Demurova rada, važi isto ono obrazloženje koje je za novo slikarstvo postavio Filiberto Menna i koje je u sklopu razmatranja ovih problema bilo već u više navrata citirano: “Moguće je utvrditi razliku između picture i painting, pri čemu prva postoji prije svega na narativnom planu, kao prikazivanje i kao emotivni izraz, dok druga nasuprot tome prije svega djeluje na planu sistematske analize vlastitih sastavnih dijelova, što znači na pretežno strukturalnoj ravni”. Jasno je da Demur djeluje tako da sustavno mijenja postupke i sredstva, svojstvene samoj disciplini slikarstva, što znači da analitički pristup nije samo teorijski, nego je bitno i jedino empirijski, vođen samim procesom nastajanja slike. Demur pitanjima kojima se bavi pristupa, naime, s nekim unaprijed određenim pretpostavkama, o čemu govore pojedini navodi iz njegova teksta u katalogu izložbe: cilj operacije kojima se bavi sastoji se — kako sam kaže — u “ispitivanju identiteta upotrebljenog materijala”, u ispitivanju prirode “slikarskog instrumentarija (veličine kista, količine boje na kistu, količine boje nanijete špahtlom, kistom, krpom, rukom i sl.)”, te najzad, u demonstriranju “procesa slikanja (brojanja poteza, pomicanje i pokrivanje poteza, prenošenje boje po plohi, prenošenje boje s jedne plohe na drugu i sl.)”. Ovi navodi pokazuju da Demur ima jedan određeni pristup koji se zatim primjenjuje ili provjerava bez odstupanja ili skretanja i kojim se, tijekom same operacije, dovršava djelo što nosi specifične atribute medija slike. Nije, dakle, riječ o čistomu mentalnom tipu umjetničkog jezika, premda je osnovni koncept postuliran prije stadija realizacije u materijalu, nego je u ovom slučaju izuzetno značajna i sâma realizacija, budući da upravo ona dovodi svijesti o konkretnoj konstituciji djela. Iz toga logično proizlazi da se djela ove vrste uključuju u ono danas aktualno izražajno područje koje nosi karakteristike izrazito nesemantičkog tipa slikarstva, dakle slikarstva komu se ne može pripisati nikakav drugi smisao izuzev smisla analize njegove specifične i konkretne jezične organizacije. Demur, štoviše, izričito i naglašava svijest o takvoj u osnovi tautološkoj prirodi svojeg rada kada tvrdi: “rad sebe objašnjava jer je činjenica — činjenica nije manipulativna — činjenica nije ilustrativna — činjenica nije iluzionistička — činjenica nije simbolička, činjenica = činjenica”. I danas se jedan krug mladih umjetnika, i u nas i u drugim sredinama, bavi smislom ovog i sličnih postupaka. Ne ulazeći ovdje u specificiranja niza zasebnih slučajeva i motivacija, možemo za tumačenje pobuda i značenja svih takvih stajališta još jednom navesti onu poznatu tezu koju je u svom tekstu »Konceptualna umjetnost kao semiotika umjetnosti« istakla Catherine Millet: “Ako je umjetnost u stanju da se metodično prihvaća vlastite analize i vlastite kritike, ako njena akcija ne teži nikakvom širem obimu, ona tada može onemogućiti postojeće sisteme da joj nakaleme svoje vrijednosti i svoje ideologije”.

Umetnost, 52–53, Beograd, mart–jun 1977.

  • person
    • essay about author related as