menu
Ješa Denegri, Željko Kipke [CROATIAN]

Željko Kipke

Ješa Denegri

Postoje na putu gotovo svakog slikara neki trenuci i razlozi što jednostavno zahtijevaju “skok u drugo” i jedan od takvih zahtjeva pred Kipkeom javio se kada je on na kraju sedamdesetih osjetio i shvatio da je završeno s iskustvom primarnog slikarstva, s njegovom na prvi pogled pouzdanom, no zapravo zatvorenom, čak opasno pustom i gluhom tautologijom. Tautologiji primarne slike suprotna je slika kao nosilac simboličkih znakova i takvi će se znakovi (križevi, spirale, kvadrati, trokuti...) javiti u Kipkeovim slikama na početku osamdesetih, kada se on po takvim svojstvima slike pune metafizičkih slutnji razlikovao od sveopćeg “zadovoljstva slikanjem” kakvo je tih godina vladalo u mladom slikarstvu njegove sredine. A još dalje od toga nalazilo se područje u kome se slika u isti mah gradi i lomi rukovanjem formama, sadržajima, mitovima izvučenim iz beskrajne povijesti umjetnosti, i Kipke, uvijek spreman na samorefleksiju, kao slikar sklon pisanju podjednako koliko i slikanju, ovom izazovu za umjetnošću kao jednoj vrsti “teorijske prakse” (umjetnosti kao povijesti umjetnosti, umjetnosti iznikloj iz povijesti umjetnosti) nije mogao odoljeti. Od izložbe Transparentno prostranstvo, 1985. i one nazvane Theatrum mundi, 1986., sve do ove posljednje, nastavlja se i traje neobična potraga za slikarstvom koje bi sâm autor želio vidjeti kao “slikarstvo kompleksnih smislenih tvorevina”, u rasponu — ponovno rečeno autorovim terminima — od Slikarstva Novog Eona do Slikarstva Pretvorbe.

Ali daleko od toga da bi Kipke bio netko sklon “arheologiji znanja” poput anakronista i hipermanirista; njegov izvor po sklonosti nije izbor iz muzeja i enciklopedije nego iz one za nj žive povijesti koja mu se intimno, možda čak i ideološki čini posebno bliskom. U njegovim tekstovima i slikama naići ćemo na pozivanja (što ne znači na citiranja) iz nasljeđa dadaista; Duchampa, Picabije, Man Raya, na primjer; iz ruske avangarde: kod kubofuturista, Maljeviča; a valja istaknuti i to da je u svojoj historijskoj memoriji našao mjesta i za umjetnike iz vlastite kulturne baštine, za jednog Branka Ve Poljanskog (kojem duguje pojam “panrealističke prostornosti”), Leonida Šejku (od kojega koristi pojam “integralne slike”) i napokon Mangelosa, od kojega saznaje da se slika može ne samo gledati nego i čitati. Ne treba mnogo da se zaključi kako su svi autori na koje se Kipke izravno ili neizravno poziva ne samo umjetnici vrlo spiritualnog govora, nego i nekih posebnih životnih sudbina: umjetnici koji su po cijenu velikih gubitaka odabirali staze usamljenih putnika i kod kojih se nije moglo naći nikakvih opće važećih pravila ponašanja. Kipke bi sigurno volio da se to može reći i za njegovo slikarstvo, sve od krhotina i fragmenata, formi negdje viđenih, ali ovdje danih na neki drugi način, u projekcijama pomaknutih točki gledanja, obrnutih perspektiva, iskrivljenih predstava prostora koji očito nisu prostori fizičkih zbivanja nego, prije bi se reklo, prostori traumatskih psihičkih i mentalnih stanja.

Ima u Kipkeovu uvodu u izložbi Theatrum mundi jedno mjesto koje bi moglo poslužiti čitanju svih njegovih slika: “Samo duh oslobođen okrutnih poteza logike i košmara alogike može podnijeti teret drugačijih konfiguracija”. Doista, ovo se slikarstvo ne pridržava nikakvih “poteza logike”, ali je očito da se ne prepušta ni “košmaru alogike”; ili, drugim riječima, logika i alogika ovdje su prisutne, ali na način međusobne promjene mjesta, na način uvijek viđen s položaja “drugog”, “drugačijeg”. Evo, dakle, jednog slikarstva u komu je uzaludna svaka težnja da ovlada poretkom predmeta i njihovih položaja, a ipak slikarstva koje nije oniričko, koje ne nastaje iz snova, iz neke razigrane i raspojasane mašte. Prije bi se reklo da nastaje iz teške i mukotrpne borbe sa spoznajama što se nikada neće moći zatvoriti u neko idealno skladno tijelo slike, pa stoga slika što iz takve borbe nastaje može jedino biti ruina u kojoj je sve na krajnjem rubu opstanka. Kipke je svega toga posve svjestan i nipošto ne skriva to uživanje u stanju paradoksa: svoju umjetnost spreman je vidjeti “poput prozirne posude alkemičara u kojoj vrije kaos višeg reda”.

Katalog izložbe, Salon Muzeja savremene umetnosti, Beograd, svibanj 1987.

  • person
    • essay about author related as