menu
Želimir Koščević, Prijedlog za typoeziju [CROATIAN]
09. February 2021

Tumačenje tzv. konkretne ili vizualne poezije, kao poezije koja je vizualizirana, dovodi nas u položaj da pred takvom poezijom zastanemo u nedoumici, ne zbog toga što nam je to relativno nova pojava, već u prvom redu stoga što smo takvim tumačenjem prejudicirali nešto što u takvoj poeziji može, ali i ne mora biti. Obilje suvremenog, i ne samo suvremenog materijala, takve "poezije" pokazuje danas jasne tipološke diferencijacije koje još samo uvjetno mogu postojati u okviru onoga što se smatra konkretnom ili vizualnom poezijom. Naime, takvo tumačenje nužno nas dovodi do pitanja: je li to samo vizualizirana poezija, ili je to nova određena vizualna forma obogaćena (ili opterećena) verbalnim smislom. Ili, konačno, nije li to nešto treće?

U svakom slučaju, poezija koja je pred nama, jednim je svojim dijelom znatno proširila izražajne mogućnosti pjesništva. Umjesto opisa situacije ili dojma, predložila je drugi, direktni put — konkretizaciju, pa su se tako u jednom arhaičnom obliku ove poezije, umjesto pjeva slavuja pojavili stihovi: »Tio, tio, tio. tinex... trioto, trioto, toto–brix... Epopoi, poi, poi, toro–torotorotorotix kikabau, kikkabau, torotorotorolilililix (Aristofan), ali treba spomenuti da istoj kategoriji pripadaju i dadaističke izmišljotine tipa:

"Karawana
iolifanto bambla 6 falli bambla grossiga m’pfa habla horem
égiga goramen
higo bloiko russula huju hollaka hollala
anlogo bung blago bung..." itd.
(Hugo Ball: Fonetička poema, 1917. godine).

Ono što je zajedničko u oba primjera (dopustite mi negativno određenje) jest odsutnost intencije prema vizualizaciji, dakle onoga što bi riječi, slogove ili slova stavilo u određenu vizualnu formu.

Intencija, pak, da se verbalni smisao vizualizira, očit je uzmemo li u ruke bilo koji srednjovjekovni misal, ali nas to vodi u područje koje nas u ovom slučaju ne zanima posebno. To je područje vizualnih komunikacija i stripa, iako ćemo vidjeti na kraju da ona "poezija" koja nas posebno zanima ne može, i ne smije biti izdvajana iz opće problematike vizualnih komunikacija. Pokušaj vizualizacije u onom smislu koji nas direktno dovodi do problematike drugog tipa, tj. vizualne poezije, može se zamijetiti u Rimbauda, Apollinairea, Morgensterna, dadaista (npr. K. Schwitters: Primordijalna sonata iz 1924. g.), ali je potrebno spomenuti da su to izraziti arhitipovi onog tipa vizualne poezije koja će se razviti početkom pedesetih godina, a u neposrednoj vezi s teorijom informacija. Ta "poezija" više ne oblikuje verbalni smisao, što smo nalazili u arhitipovima, već se taj smisao razlaže na samostalne strukturalne elemente — riječ, slog, slovo, koji se zatim oblikuju u određenu vizualnu formu. Naravno, nije potrebno posebno naglašavati da je za "čitanje" takve "poezije2 potrebna prije svega likovna ili vizualna kultura. Ali sve dok takva "poezija" upotrebljava riječi ili slogove, ona može biti čitka i kao poezija, premda sumnjive poetske vrijednosti, kao na primjer:

"snow is english
snow is international snow is secret
snow is literary snow is small
snow is translatable snow is everywhere snow is ridiculous snow is difficult snow is modern ...."
i tako dalje, da ne duljim
(E. Gomringer, 1961 g.).

Najmanji sastavni dio i konkretne i vizualne poezije jest slovo — typos (katkada i znak u širem smislu). Taj bitni strukturalni element ne posjeduje vlastiti smisao intencionalno oblikovane riječi ili sloga. Primjera koji ukazuju da već sada postoje određene tipološke razlike između konkretne i vizualne poezije na jednoj strani, i "poezije" koja je temeljena na slovu kao bitnom strukturalnom elementu, ima toliko da se ti primjeri mogu promatrati i ispitivati kao samostalna grupa. Temeljena na slovu, koje je znak sam sebi dovoljan kao minimalni stupanj organizacije, ova tipološka grupa može biti predmetom vrlo zanimljivih vizualnih istraživanja, posebno onih pomoću kompjutora, istraživanja, dakle, čiji kraj još ne možemo sagledati. Uspostavljanjem naziva "typoezija" za ovu grupu, isključuje se poezija koja je vizualizirana, a isto tako i svaka vizualna forma koja bi bila opterećena verbalnim smislom. Pokušaj izdvajanja ove posebne tipološke grupe — typoezije — bit će prezentiran u svibnju ove godine u sklopu manifestacije tendencije 4 u Zagrebu.


Izvorno objavljeno u dvotjedniku Telegram, Zagreb br. 456, 24. siječnja 1969.


Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 114-116.