menu
Ješa Denegri, Arte mia Vlade Marteka [CROATIAN]

Arte mia Vlade Marteka

Ješa Denegri

Nije uobičajeno da jedan umjetnik, a makar on bio i (pred)pjesnik, dakle netko tko nije kritičar niti povjesničar umjetnosti, piše o drugim umjetnicima; tim neuobičajenim poslom povremeno, ali i dovoljno učestalo bavi se umjetnik i pjesnik Vlado Martek. A kada se jedan umjetnik pisanjem o drugim umjetnicima bavi, on za to mora imati neki dublji razlog i Martek ga, dakako, ima. Ovi tekstovi, naime, njegova su osobna arte mia, što znači da je posrijedi njegov sasvim subjektivni odabir drugih umjetnika po duhovnoj mu bliskosti, srodnim moralnim nazorima, ne obvezno, ali u stanovitoj mjeri i po zajedničkoj generacijskoj pripadnosti. U svakom slučaju, ovi su tekstovi posvete jedne ljudske solidarnosti s drugim ljudima, pri čemu se podrazumijeva da su i onaj koji piše i oni o kojima on piše svi zajedno umjetnici. Upravo zato te su posvete pisane, dakle, zbog umjetnosti, u ime umjetnosti, u konačnici — pisane su zbog odanosti vokaciji kojoj su odreda svi oni u cijelosti poklonili svoje ukupno životno djelovanje.

To što su Martekovi odabiri sasvim osobni, nipošto ne znači da su proizvoljni i slučajni. Naprotiv, postoji jedan čvrsti kriterij, jedno prepoznatljivo mjerilo što ga pri tim odabirima rukovodi. To mjerilo jest njegovo vjerovanje da svi umjetnici o kojima piše pripadaju krugu onih za čiji položaj u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti važi pojam neprilagođeni. I sâm Martek je, uostalom, jedan od takvih, jer — kao što navodi u prvoj rečenici teksta pod istim naslovom — “da ja, V. Martek, nisam jedan od neprilagođenih, ne bih jamačno pisao ovaj tekst”. Pojam neprilagođeni (na engleskom The Misfits) duguje se istoimenoj autorskoj izložbi kustosa zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti Tihomira Milovca, održanoj 2002., a odnosi se na hrvatsku neo– i postavangardu druge polovice XX. stoljeća u rasponu od pripadnika skupina Gorgona, Crveni Peristil, Šestorica i Weekend Art do pojedinaca među kojima su Tomislav Gotovac, Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak, Dalibor Martinis, Sanja Iveković, sve do najmlađe Andreje Kulunčić. Ovaj popis nije posve podudaran s listom Martekovih odabranika, no u načelu — po poimanju umjetnosti i umjetničkoga ponašanja — dovoljno mu je srodan da se taj isti pojam — dakle neprilagođeni — s razlogom može primijeniti i za umjetnike i umjetničke pojave obuhvaćene ovom Martekovom knjigom o djelu duhovno i idejno bliskih mu autora.

Kada Martek za svoje odabranike tvrdi da su neprilagođeni, podrazumijeva se, dakako, u odnosu na neke druge umjetnike koji su sasvim dobro prilagođeni u vladajućem sustavu i mentalitetu umjetnosti i kulture vlastite sredine. Među takve prilagođene Martek smatra neku većini prihvatljivu umjetničku produkciju, onu što se osim “čuda hrvatske naive” nalazi u profesionalnim i strukovnim akademskim krugovima, a potporu uživaju u lokalnom kolekcionarstvu i u većini masovnih medija. Martek, dakle, smatra da postoji ne jedino stilistička nego i socijalno statusne i ideološke razlike, čak i raskol u domaćoj umjetnosti, drugim riječima, teza o postojanju dviju linija u toj umjetnosti, među kojima njihov tijek ponegdje protječe sasvim nedodirljivo no ponegdje se i ukrštava, čak i sukobljava tvoreći napetu i uzbudljivu situaciju konfliktne umjetničke scene. Ne treba ni spominjati na čijoj je strani ovaj zagovornik neprilagođenih, uostalom i sâm Martek priznaje da mu je među njima mjesto te, dakle, neprilagođenima u prilog iznosi svoju spisateljsku a to drugim riječima znači idejnu i moralnu potporu. Otuda proizlazi neizravna, ali nedvojbeno i primjetna polemičnost u osnovi ove zbirke eseja, upravo zato za odabire junaka ili tema tih eseja o umjetnicima i umjetnosti može važiti u naslovu ovog teksta uvedeni pojam arte mia.

Među umjetnicima koje podržava Martek razlikuje — kao što sâm tvrdi — “dva dominantna tipa”, odmah se ograđujući da je takva podjela, kao i svaka tipologija, neizbježno “šablonska i artificijelna”. No ovoga puta to nije podjela na neprilagođene i prilagođene nego je podjela unutar prvih na analitičke i sintetičke tipove umjetnika. Ova Martekova tvrdnja potiče na razmišljanje, i to zato jer dublje zalazi u distinkcije upravo među neprilagođenima, razlikujući one što se očituju samorefleksivnim pristupom mediju kojim se služe, i taj je tip nazvan analitičkim. Oni, pak, što se očituju performativno, vlastitim tijelom, uz ironiju, humor, političko angažiranje, pripadaju tipu nazvanom sintetičkim, Ma koliko možda upitnim bilo sâmo imenovanje spomenutih umjetničkih tipologija, indikativna posljedica ove rasprave jest u tome što ukazuje na složenost, slojevitost, raznolikost pojedinačnih pristupa i metoda u umjetnosti, što se može označiti “drugom linijom”. Ta umjetnost nipošto nije nekakav protest ili prkos prema lokalnoj etabliranoj kulturi nego je, naprotiv, bogato problemsko kreativno polje u komu su dosegnute vrijednosti na samim vrhuncima hrvatske umjetničke scene u drugoj polovici XX. stoljeća.

Kao i prethodna Martekova knjiga (Akcija pisanja. Bol u tekstu 1977–1996, Zagreb, 1997.), napisi sabrani u ovoj knjizi odaju dvojaka svojstva: prvo, autorovo spisateljsko “zadovoljstvo u tekstu”, dakle užitak pisanje osobe sklone i vješte sofisticiranom tretmanu jezika, što su vrline prije svojstvene literaturi fikcije nego strogoj disciplini teorije i kritike, te drugo, izravno svjedočenje jednog istaknutog autora domaće suvremene umjetničke scene o nekim povijesno relevantnim zbivanjima na toj sceni, što je prvorazredni dokument za jednu buduću historizaciju te iste scene. Osim što se u vlastitoj umjetnosti izražava vizualno, Martek se za vlastitu umjetnost i za umjetnost bliskih mu osoba zalaže i tekstualno, te otuda vizualno i tekstualno, slika i jezik, usporedna su sredstva Martekova djelovanja u umjetnosti i oko umjetnosti. Jedan od eseja u svojoj spomenutoj knjizi naslovio je »Istraživanje pisanja kao autobiografija«, pa je ova knjiga zapisa o umjetnosti i umjetnicima pod nazivom Neprilagođeni zapravo nastavak takva istraživanja. Iako, dakle, Martekovo pisanje tematski prije svjedoči o drugima, ono je, u konačnici, i autobiografsko samim time što odaje odabire, ideje, sklonosti i strasti vlastitoga tvorca.

Pogovor u knjizi Neprilagođeni, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.

  • osobe
    • esej o autoru vezan kao