Boško Tokin (1894., Čakovo –1953., Beograd) jedan je od ko-autora Manifesta zenitizma, sudionik ranih avangardnih kruga, prvi filmski kritičar na domaćim prostorima i autor prvog modernog romana.

Tokin završava realnu gimnaziju u Temišvaru 1912., u kojoj je u to vrijeme bio i pisac Miloš Crnjanski. Tijekom ranih boravaka u Zemunu družio se sa Savom Šumanovićem, Nikolom Krstićem i Slavkom Vorkapićem, a u kasnijem međuratnom razdoblju boravio je u Beogradu gdje se druži s Tinom Ujevićem i Stanislavom Vinaverom.

Surađivao je s više francuskih novina, a novinarsku karijeru započinje u novinama Piemont 1914. godine. U Prvom je svjetskom ratu bio dobrovoljac, brzo je postavljen u novinarsku sekciju. U Francusku je došao 1916. i ondje počeo studij estetike i povijesti umjetnosti na Sorboni i gledao filmove Charlija Chaplina.

Prvu filmsku kritiku na srpskom jeziku objavio je 1920. u časopisu Progres. S Ljubomirom Micićem i Ivanom Gollom početkom 1921. objavlio je Manifest zenitizma i postao jednim od urednika časopisa Zenit. Na francuski je prevodio radove Crnjanskog i Krleže, piše pjesme, novele, kazališne i filmske kritike.

Napisao je scenarij za prvu filmsku komediju Budi Bog s nama, no ona nikad nije realizirana. U Zagrebu je 1925. pokrenuo prvi filmski tjednik Film, čemu prethodi njegovo osnivanje Kluba filmofila 1924. godine. Unutar toga, s Draganom Aleksićem pokušao je snimiti komediju Kačaci u Topčideru, ali projekt nije realiziran.

U časopisu Vreme objavio je Istoriju suvremene umetnosti u 14 nastavaka. Tijekom Drugog svjetskog rata, Tokin je bio suradnik časopisa Kolo, zbog čega je kasnije osuđen i poslan u zatvor na tri godine. Nakon izlaska, ponovno se posvetio pisanju i novinarstvu, i s Vladetom Lukićem izdaje Filmski leksikon (1953.).

Roman Terazije, smatran prvim srpskim modernim romanom, objavljuje 1932. godine. Roman je tada smatran skandaloznim budući da je uključivao teme kao što su homoseksualnost, ovisnost i promiskuitet, a govorio je o Beogradu poslijeratnih godina.