Enrico Castellani (1930., Castelmassa - 2017., Viterbo) bio je jedan od najutjecajnijih talijanskih avangardnih umjetnika. Povezan je s pokretom ZERO i Azimutom.

Castellani je studirao kiparstvo i slikarstvo na Académie Royale des Beaux-Arts 1952. i arhitekturu na École nationale supérieure des Beaux-Arts u Belgiji (1956).

Nakon povratka u Italiju surađivao je s umjetnicima kao što su Lucio Fontana i Piero Manzoni. S Manzonijem je Castellani 1959. osnovao milansku galeriju Azimut i povezani časopis Azimuth. U galeriji je bilo trinaest izložbi, poput izložbi Piera Manzonija, Enrica Castellanija, Heinza Macka, Almira Mavigniera, Albertija Sordinija Verge i nekoliko grupnih izložbi.

Bio je aktivan član grupe ZERO, neformalno povezane grupe umjetnika. Heinz Mack, Otto Piene i Günther Uecker započeli su ZERO pokret. Ostali ključni članovi bili su iz Francuske (Arman, Jean Tinguely, Yves Klein i Bernard Aubertin), Italije (Lucio Fontana, Piero Manzoni), Belgije (Pol Bury, Jef Verheyen, Walter Leblanc), Nizozemske (Henk Peeters, Herman de Vries ) i Švicarske (Christian Megert).

Njegov stil karakterizira spajanje umjetnosti, prostornosti i arhitekture. Godine 1959. Castellani je stvorio svoju prvu reljefnu sliku. Na svojim reljefnim slikama (Superfici) pričvrstio je platna preko izbočenih čavala, dajući djelima perspektivu svjetla i sjene, pozitivnog i negativnog prostora. Njegova monokromno razvučena platna su bijele, žute, crne, plave i crvene boje. Castellanijevi radovi bave se skulpturalnim aspektima konstrukcije slike. Time se uklapa u cilj avangardne grupe ZERO - usredotočiti se na materijalnost. Castellani je također dizajnirao setove za kazališne i baletne predstave. Također je stvorio instalacije ili ambijente, postavljajući svoja djela strateški u galeriju.

Castellanijev esej Continuità e nuovo (1960.), objavljen u drugom broju časopisa Azimuth, pokazuje njegovu želju da se odvoji od tašizma i enformela i prihvati nove umjetničke stilove.