menu
esej o autorubibliografijautjecaji autora
MARKO RISTIĆ
zemlja
Ex Yugoslavia
period
1915-1946

  Marko Ristić jedan je od vodećih protagonista srpske nadrealističke scene. Još 1926. i 1927. godine, za vrijeme boravka u Parizu imao je priliku upoznati Andréa Bretona i nadrealistički krug pariških umjetnika. Posjet Bretonovom stanu, prepunome nadrealističkih djela, inspirirao je nastanak njegovoga Nadrealističkog zida, gdje su se, osim Sove Maxa Ernsta koji je činio okosnicu zida, s vremenom pojavila i djela Yvesa Tanquya, Andrea Massona, te afričke maske i fetiši. Zid je završio tek 1960-ih godina. 

  Dok je boravio u Parizu stvara i ciklus La vie mobile, koji se sastoji od jedanaest kolaža i dva crteža. Suprotstavljajući različite impresije iz grada koji ga oduševljava, Ristić je u tom ciklusu suprotstavio fragmente mapa, novina, razglednica, fotografija, pisama s markama, obojene papire, karte, pozivnice, novinske oglase i druge suvenire sakupljene u Parizu. Naziv La vie en mobile preuzet je iz pjesme Vane Bora, a u samim kolažima, putem asocijacija, odabrani tekstualni i likovni motivi imaju jednaku važnost. Glavne odlike ciklusa su diskontinuitet i agresivnost fragmenata što uzrokuje konfuziju u oku promatrača.

  Po povratku iz Pariza 1928. godine objavljuje antiroman Bez mere, a tijekom iste i iduće godine s Vanom Borom radi seriju fotograma u Vrnjačkoj Banji. Ristićeve fotograme iz tog razdoblja karakterizira preklapanje motiva kojima stvara atmosferu začudnosti. Umjetnici objavljuju knjigu u jednom primjerku M’VRAUA, od koje je sačuvan samo kolaž Bludnik, u kojemu je ponovno suprotstavljena duhovita tekstualna naracija i konfuzna vizualna poruka. Kolaž je objavljen godinu dana kasnije u  almanahu „Nemoguće“, 1930. godine, koji je uređivao sâm Ristić. 

  U prvom broju almanaha, između ostalog je objavljen je nadrealistički manifest, kao i serija od dvanaest Ristićevih kolaža Ljuskari na prsima, te istoimeni filmski scenarij Aleksandra Vuča. Kolaži su bili komponirani po principu nijemog filma, a tekstualni su dijelovi prekidali vizualnu naraciju. 

  Ristić je bio i jedan od urednika časopisa „Nadrealizam sad i ovde“, iz 1931. i 1932. godine, koji je obilježio kraj grupnog djelovanja srpskih nadrealista. No, Ristić nastavlja umjetničku i izdavačku aktivnost. S Vanom Borom 1932. godine objavljuje knjigu Anti-zid, piše tekstove i poeme, a 1938. godine surađuje s pariškim časopisom „Minotaure“. 

  Ristićeva poema Turpituda zaplijenjena je 1938. godine pri izlasku iz knjigovežnice „zbog njena sadržaja u cijelosti, jer njime tvori kriv. djelo kažnjivo po Zakonu o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi“, kako je navedeno u rješenju Državnog tužilaštva koje je Ristić primio 14. 7. 1938. godine. Ta Paranojačko-didaktička rapsodija, kako je navedeno u podnaslovu, nadrealistička je poema u kojoj se, sukladno nadrealističkim principima povezuju elementi erotike, rata i različita snoviđenja. Likovno je opremljena crtežima Krste Hegedušića. Tijekom pljenidbe cijela je edicija Turpitude bila uništena, no policijski su službenici sačuvali nekoliko primjeraka koji su kasnije bili dostupni u antikvarijatima, a jedan je primjerak završio i kod samog Ristića. Prvi je put Turpituda bila objavljena tek 1955. godine u časopisu „Delo“. 

   Za vrijeme II svjetskog rata neko vrijeme provodi  u zarobljeništvu, a od 1944. objavljuje političke tekstove u „Politici“ i „Borbi“, te je jedan od supokretača časopisa „Svedočanstva“ (1952.) i „Delo“ (1955.). Godine 1951. imenovan je za jugoslavenskog ambasadora u Parizu i dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. 

Marko Ristić rođen je 1902. godine u Beogradu, gdje je završio Filozofski fakultet 1925. godine. Umro je 1984. u Beogradu.