Da fenomen Bauhausa uopće nije zatvoreno poglavlje umjetnosti 20. stoljeća, te da se ideja i ostvarenja ove jedinstvene umjetničke škole ne mogu promatrati kao dovršena povijesna i umjetnička cjelina, svjedoči nesumnjiv suvremeni interes, kako za školu u cjelini tako i za one ljude koji su je stvorili. U toku petnaest godina svoga postojanja, od svog začetka u Weimaru 1919. godine, zenita u Dessau i njenog zatvaranja u Berlinu odmah po dolasku nacista na vlast, Bauhaus je bio u žiži evropskih avangardnih pokreta i tendencija, a eksodus bauhausovaca po svijetu nakon 1933. godine rezultirao je plodnom disperzijom bauhausovskih ideja po cijelom svijetu, koje još i dandanas svojim kreativnim i imaginativnim potencijalom zaokupljaju generacije umjetnika koji se te kobne 1933. godine još nisu ni rodili. Pojedine obljetnice kao npr. proslava pedesetogodišnjice osnivanja Bauhausa 1968./69., ovogodišnje obilježavanje stogodišnjice rođenja Oskara Schlemmera, te nadolazeća obljetnica rođenja arhitekta i drugog direktora Bauhausa Hannes Meyera, prilika je da se još jednom naglasi izuzetnost ovog umjetničkog i pedagoškog eksperimenta, te da se pojedine ličnosti kompletno stručno i znanstveno obrade i interpretiraju u svjetlu ne samo novih činjenica već i s aspekta iskustva suvremenih umjetničkih ostvarenja. Upravo u tom kontekstu svestrana ličnost Oskara Schlemmera postaje posebno zanimljiva, ne samo po svojoj dugotrajnoj prisutnosti na Bauhausu i po širini disciplinarnih područja koja je bilo kao “majstor forme”, “majstor” ili samo kao koordinator pokrivao, već iznad svega zbog izuzetnosti provedenih eksperimenata kao i umjetničkih rezultata koje je ostavio iza sebe. Njegova formalna ili neformalna prisutnost na odjelima za skulpturu, metal i drvo, slikarstvo, odnosno dekorativno slikarstvo, odjelu za zidne tapete, a nadasve na scenskom odjelu nakon odlaska Lothara Schreyera 1923., ostavila je dubok trag. Danas kada umjetnička praksa u jednom od svojih vrlo značajnih kreativnih segmenata smatra potrebnim u središte umjetničkog procesa postaviti i samog umjetnika, izvedbe Schlemmerova teatra sadrže u sebi anticipaciju mnogih načela suvremenog umjetničkog performansa. Smatrajući da iskustvo slikarstva nije dovoljno samo po sebi za stvarno umjetničko djelovanje, uzimajući drugim riječima slikarstvo kao “teoriju” jedne šire zasnovane etike, Schlemmer je svoje scenske “izvedbe” izjednačavao s “praksom” kojoj svaki umjetnik teži. Traganje za istinskim iskustvom prostora, a ne iskustvom stečenim posredstvom iluzije, rezultiralo je eksperimentalnim probojem u područje apstraktnog teatra, utemeljenog doduše na tradiciji ekspresionizma, ali, zahvaljujući upravo širini Schlemmerove kulture, uobličenog u otvoreni program čije osnove pružaju i dandanas dovoljno istraživačkog i eksperimentalnog naboja. Paralelno s akcionoscenskim iskustvima, proto–hepeninzima i performansima futurista, dadaista i ruske avangarde, kao i transformacijom klasičnog njemačkog kabareta u angažiranu društvenu tribinu, Schlemmer također ispituje izvangranična područja konvencionalnog teatra; poletna i improvizatorska atmosfera vajmarskog Bauhausa bila je idealan okvir za provjeru teorije i koncepata u praksi. Shvaćajući teatar kao priliku za manifestaciju višeg estetskog jedinstva sastavljenog od niza pojedinačnih, a katkada i nezavisnih estetskih postupaka, Schlemmer ispituje puteve transformacije jedne izvorno apstraktne ideje u “optičko i zvukovne perceptivne forme.” Budući da je u programu Bauhausa bile bazično ugrađeno istraživanje i edukacija; specifičnih problema prostora i plohe, pokreta, forme, boje, svjetla i zvuka, mehanike i bio–motorike ljudskog tijela, pozornica je, pored arhitekture, na određeni način pružala mogućnost onog disciplinarnog objedinjavanja kojemu je Bauhaus težio. U vremenu teške ekonomske krize u Njemačkoj poslije prvoga svjetskog rata, arhitektura je, mogla samo sanjati o projektima i realizacijama; teatar, kao i poznati sezonski festivali i svečanosti bauhausovaca pružali su upravo idealnu priliku da se svijet utopije pretvori u stvarnost teatra, i da se maštovito predstavi ideal sinteze umjetnosti. Iako su brze improvizacije od priručnih, jeftinih i dostupnih materijala, igra, burleska i vodvilj na prvi pogled bili oblici koji su svojom atrakcijom stimulirali cjelokupno događanje, u pozadini svakog teatarskog događanja na Bauhausu nazirala se jasno definirana didaktička i edukativna namjera. Ta scenska događanja bila su prilika javne demonstracije općih principa bauhausovske estetike, bilo da se radilo o aspektima transpozicije plošnog u prostorno, statičnog u dinamično, ili o aspektima primjene bazične teorije boja (crveno–žuto–plavo). Sjedinjavajući “geometriju površine” sa “stereometrijom prostora”, Schlemmer je u okviru svog odjela na Bauhausu stvarao istinske “prostorne senzacije” unutar kojih su se po strogom prostornom redu kretale lutke–plesači odjevene u — oblikom i bojom — maštovite kostime. Od “Kabineta Figura” i “Plesa sa štapovima” do “Triadijskog Baleta”, Schlemmer je u praksi provjeravao ona načela koja je 1925. godine objavio u svojoj antologijskoj knjizi “Die Bühne im Bauhaus”. Ova relativno skromna knjižica još je i danas fundamentalna za svakog tko se bavi modernom scenom i umjetničkim pokretima 20. stoljeća. “Uzmemo li da umjetnički mediji mogu biti umjetnost po sebi, da djeluju direktno i neposredno svojom izvornom supstancom, može se reći da se time otvaraju gotovo neograničene stvaralačke mogućnost” — te proročanske riječi zapisao je Oskar Schlemmer 1923. godine. Njegovu dionizijsku intermedijsku pozornicu možemo slobodno smatrati anticipacijskom u odnosu na one oblike umjetničkog izražavanja koji u središte zbivanja stavljaju čovjeka u njegovoj kozmičkoj dimenziji, što znači dimenziji beskraja koji će umjetnik svojim čulima uvijek i nanovo pokušati svesti na suštinu koja neće biti iluzija, već nova stvarnost. Toj njegovoj ostavštini dugujemo mnogo; ako ništa drugo, bilješka u povodu stote godišnjice njegova rođenja mali je doprinos toj značajnoj obljetnici.
Izvorno objavljeno u mjesečniku Čovjek i prostor, Zagreb. 10. listopada 1988., br. 427.
Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 292-295.