menu
Želimir Koščević, Victor Vasarely – Gradska galerija suvremene umjetnosti [CROATIAN]

Ovogodišnja likovna sezona bila je više nego uspješna. Ona se od predhodnih razlikuje ne samo po broju održanih izložbi, već odudara od njih i u kvalitativnom pogledu. I sada, na kraju ove sezone, dobili smo izložbu koja svojim značajem nadilazi sve ono što se do sada u ovoj godini učinilo. Ali, treba odmah kazati da izložba Victora Vasarelyja u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti nije sretni slučaj, ona je nužna posljedica, prvo, dugogodišnje i uporne orijentacije zagrebačke avangarde prema geometrijskoj umjetnosti, kao i njene afirmacije u internacionalnim razmjerima, i drugo, konstantnog rada male ekipe Gradske galerije upravo na problemima kojima je Vasarely jedna od bitnih uporišnih tačaka. Konačno, treba se malo vratiti u prošlost i sjetiti se prve izložbe u GGSU 1957. godine, kada smo u okviru didaktičke izložbe na temu apstraktne umjetnosti, mogli vidjeti i nekoliko serigrafija suvremenih plastičara Andre Bloca, Edgar Pilleta i Victora Vasarelyja. Iz ove današnje perspektive, a imajući u vidu desetogodišnji rad ove galerije, tadašnja izložba imala je manifestalni karakter programa galerije, programa koji je danas, Vasarelyjevom samostalnom, izložbom, doživio punu afirmaciju i priznanje na međunarodnom planu. Treba, nažalost, kazati i istinu da ova naša sredina nije pokazala baš mnogo smisla za rad ove galerije, a još manje za djela suvremenih plastičara, kojima je socijalizacija i demokratizacija umjetnosti prva točka programa.

U svojoj maloj raspravi o smislu pojmova u novoj umjetnosti — što ju je 1961. godine šapirografiranu izdala GGSU — Max Bill insistira na oštrom razgraničenju pojmova apstraktno i konkretno, jer se pokazalo da najnoviji razvitak umjetnosti sve više divergira od onog što smo smatrali za apstraktno, prema konkretnom, prema umjetnosti, koja “apstraktne misli čini kao takve, i u tu svrhu stvara nove predmete za duhovnu upotrebu“. Djelo Victora Vasarelvja, njegove slike, multipli i grafike, potvrđuju ispravnost ove teze Max Bill–a; govoreći, dakle, o djelu Vasarelvja, mi govorimo o konkretnoj umjetnosti.

Naravno, priroda konkretne umjetnosti nije više priroda romantičnog koncepta. Tu je priroda samo struktura prirode, u kojoj vladaju univerzalni geometrijski i matematički zakoni, na osnovu kojih Vasarely prirodu, tj. okolinu, sistematski rekonstruira — kako to ističe Abraham Molles u predgovoru kataloga izložbe — pomoću sastavljanja elemenata, držeći se pritom određenog broja pravila. Spoznaje takve prirode, kao i nužna primjena jedne od znanstvenih metoda u osnovi nije nova stvar s aspekta nauke, ali u umjetnost i u poglede na nju unosi cijeli niz novih mogućnosti od prvorazrednog značaja. Ova spoznaja, osim toga, proizlazi iz realnih okvira naše sadašnjice, koju smo mi sami u tolikoj mjeri izmijenili da smo se u njoj i sami počeli nelagodno osjećati, a to stoga što još nismo postali svjesni da je krajnje vrijeme da i sami sebe promijenimo, jer nam o tome konačno ovisi dalji opstanak u okvirima koje smo sami sebi postavili, tačnije, koje smo sami proširili. Naša se trenutna nelagoda očituje u dva vida, u dva potpuno suprotna reagiranja koji danas egzistiraju potpuno ravnopravno jedan uz drugoga, a od kojih je ono što predlaže i daje Vasarely, jedan od tih poslova. Kako nam je danas sve to suviše blizu, teško je reći tko je u pravu. Ipak, mi u Vasarelyjevom djelu prepoznajemo akciju, i to konstruktivnu akciju, a ne reakciju na ovo naše vrijeme i okolinu koja nas okružuje.

 To, da se Bog uvijek bavi geometrijom osjetio je i Platon. Od kada su ljudi izmjerili zemlju, geometrija postaje temelj znanstvenog poimanja svijeta, a pomoću nje su epohe, i mnogi umjetnici pokušali podrediti univerzum. Egipat, Rim, renesansa, Cezanne, konstruktivizam. A Vasarely proizlazi iz konstruktivizma, koji se danas modificiran, i uz znatno korištenje dostignuća na polju kibernetike, pojavljuje kao konkretna umjetnost. Stvarno, Vasarelyjeva djela su “predmeti za duhovnu upotrebu“, a ono što njihovu pojavu čini značajnom jest mogućnost njihove multiplikacije, ne reprodukcije, već stvaranja niza identičnih djela sa svim svojstvima originala. Ovakav put koji vodi k potpunoj demokratizacije umjetnosti kroj njenu nezadrživu ekspanziju, pojavljuje se kao nužnost u ovom našem vremenu, ne drugom, već baš našem, čega je i sam Vasarely duboko svijestan kada naglašava da on stvara za sadašnje vrijeme i za naše potrebe, a da pitanje vječnosti prepušta drugima.

U susretu s djelom Vasarelyja, nužno nam se nameće pitanje udjela tehnike u njegovom stvaranju. Oni koji mu nisu skloni, govore za njega i njegovu umjetnost da je tehnokrat i da mu je umjetnost tipično tehnokratska. U osnovi može se govoriti i o tome, ako smo spremni da pokrenemo sami sebe i svoje vlastito vrijeme, ako smo spremni da prestanemo slušati klasiku s gramofonskih ploča, ako prestanemo buljiti u televiziju, ako izađemo iz limom okovanih konjskih snaga i sjednemo na jednu stvarnu konjsku snagu, ako prestanemo... i tako dalje. Tehnički progres postavio je pred ljude cijeli niz novih problema, i taj progres, kao djelo ljudskog uma mi moramo prihvatiti htjeli to ili ne. l probleme toga progresa također. Naravno, postoji mogućnost negiranja ovakvog procesa zatvaranjem u sebe, rušenjem mašina u krajnjoj liniji. Ali, to nije pravi odgovor; jedan od ispravnih, svojom akcijom, daje Vasarely — uspostaviti potpunu kontrolu nad mašinom, kompjuterom sada, i pomoću njega stvarati i umnožavati djela, stvarati umjetnost, koja nama danas neće govoriti nemuštim jezikom prošlosti, umjetnost, čija će nam semantika biti jasna i razumljiva. Univerzumu, u kojem se sva tijela podređuju zakonitostima pravog i kružnog kretanja, u kojem su elementi oblici oštrobridi ili obli, Vasarely je svojim djelom samo sitna čestica. Na nama je da konačno povjerujemo Galileju, Giordanu Brunu, Koperniku, Newtonu i drugim, i da čim prije prihvatimo taj univerzum i Vasarelyja u njemu, ili da se čim prije četveronoške otpustimo natrag u prirodu.


Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 108-111.

  • person
    • essay about author related as