menu
Želimir Koščević, Documenta 7 Kassel [CROATIAN]
10. veljača 2021.

Uopće nema sumnje da su “Dokumenta 7” izložba koja pruža najcjelovitiju sliku umjetničkih kretanja u ovom trenutku. Sa svojom tradicijom, ugledom i — ne zaboravimo — financijskom moći, “Dokumenta”, kojih nije bilo od 1977. godine, sintetiziraju u svojim izložbenim prostorima sve šarenilo aktualnih likovnih kretanja u jedinstvenu cjelinu — umjetnost našeg vremena. Kažemo li to lingvistički — jezik je jedan, ali u toj se cjelini prepoznaje mnoštvo dijalekata, a to je pravac koji, nakon kohezivne internacionalizacije umjetnosti, djeluje disperzivno na njen generalni tok. Kamo sve to vodi teško je reći; nomadizam je — a to se ne bi smjelo zaboraviti — ipak jedno besciljno kretanje amo–tamo po savanama i pašnjacima preživljavanja radi, i u tom kretanju ideja raja je samo maglovita predodžba u glavi nomada. Rudi Fuchs, osoba najodgovornija za izgled ovogodišnjih “Dokumenta”, sam naglašava da je na nama da odlučimo hoćemo li s više povjerenja prihvaćati rad umjetnika, ili ćemo ga i nadalje ostaviti u slatkoj izolaciji. Čini mi se, da to uopće nije sporno; sporno je, međutim, u kojoj mjeri vjerovati tom sarmatskom nomadu koji traži raj! Ako je vrijeme koje živimo, vrijeme ubrzanih mijena (flux–time — recimo), takvo vrijeme traži ponešto smirenijeg umjetnika, sposobnog da razabire zemlju od neba; je li to možda Richard P. Lohse, koji smireno u toj našoj suvremenoj umjetnosti bez — kažu — vlastito povijesti (što nije točno, mislim) iskazuje upravo onu njenu povijesnu dimenziju koju suvremeni nomadizam želi integrirati, predstavljajući se kao njen dio?

Je li to možda Hans Haacke, koji uporno nastavlja svoju osebujnu vivisekciju sistema čiju sudbinu i on sam dijeli? Ili su to možda Bernd & Hilla Becher koii su se opredijelili za industrijsku arheologiju? Lako je kazati da je suvremena umjetnost danas stara već sedamdeset i pet godina — kao što R. Fuchs piše u predgovoru “Dokumenta” — ali što to zapravo znači? To znači da je suvremenost zapravo ostarjela, pa s pozicije autoriteta svoje starosti traži respekt. Mislim da to nije ugrađeno u pojam suvremenosti, pojam suvremene umjetnosti, koja u sebi uvijek nosi mladost i svježinu, novi vjetar, da nam pauci nebo ne bi premrežili.

“Dokumenta 7” uostalom i ne bi bila izložba dokumenata kada bi sputavala ovakav slobodan tok misli. Izložba stvara preduvjete za lepezu pitanja o umjetnosti danas, o naravi njena bića u ovom suludom svijetu, razapetom između Mundijala i Libanona, Beuysove ekologije i neo-romantičkog eskapizma. Zbunjenog možemo slobodno umiriti logikom umjetničkog kontinuiteta, ali teško da mu koju utješnu riječ možemo reći poslije susreta s mnogim djelima koja nakon svega čine još i morfološki salto u ekspresionistički bazen strasti i groteske. Pa ako i prihvatimo taj salto — jer naposljetku posebno u njemačkoj varijanti, ima tu vrijednih djela — kako onda taj poriv povratku prvim ratom razrovanoj Evropi objasniti na primjeru Amerikanca Davida Sallea? Organizatori “Dokumenta 7” nastojali su se ograditi od diskusije o izboru autora, i to im — što da ne — dajemo za pravo. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje osnovne koncepcije “Dokumenta 7”. Formulacija da su “Dokumenta” presjek kroz fragmente, samo je tehnički podatak određenog metodološkog pristupa, pri čemu sam fenomen ostaje nedirnut. A fenomen suvremene umjetnosti teško da se može očitovati u dijalektalnim i individualnim fragmentima od kojih se uistinu sastoje “Dokumenta 7”. Do toga su uostalom došli i sami organizatori, želeći u jednom času izložbi dati naziv “pijani brod” koji je, na primjer, časkom bio u igri. Na kraju, “Dokumenta” su ostala “Dokumenta”, sedma po redu, od ovogodišnjih izložbi prva po značajnosti, jer Venecija nije više ono što je nekoć bila, a Pariz je tek u rujnu, a tamo su i tako samo mladi.

Što dakle govore “Dokumenta”? Riječ je o umjetnosti, to je izvan svake sumnje. Uzbudljiva je raznolikost njene pojavnosti. Slika je samo njen mogući vid, u kojemu umjetnost danas nekako nalazi više sebe nego jučer. Krik Elvire Bach izjednačuje se s tišinom izuzetnog umjetničkog para Marine Abramović i Ulaya, čija je nepomična prisutnost u dvorani “Dokumenta” možda najfascinantniji doživljaj. Marina Abramović je — a propos — 0,50% jugoslavenskog umjetnika koji sudjeluje na “Dokumentima”. Premda se univerzalnost umjetničkog jezika nastoji diferencirati lokalnim tradicijama, izložena djela ipak nadilaze spekulativne tvrdnje lokalnih kritičara, koji u umjetnost upleću čak i meteorologiju. Ponekom umjetniku argument podneblja, dakako, pomaže u globalnoj afirmaciji, ali što to podneblje može govoriti u slučaju izvanrednog Claesa Oldenburga čiji dvanaest metara velik pijuk, zaboden uz obalu Fulde, sadrži ono prekrasno i fascinantno sjedinjenje umjetnosti i stvarnosti, pri čemu i umjetnost i stvarnost zadržavaju svoja izvorna svojstva (L. Lippard). Taj monumentalni pijuk najrječitiji je primjer (uz Rückriema, Sola LeWitta, Immendorffa, Flanagana, Kounellisa i još par takvih), onoga što je već notorna stvar — umjetničko djelo ne treba poštapalica, ono se prepoznaje čak i bez istaknutog autorstva. Sličnu su ideju imali i organizatori izložbe, htjeli su naime izložiti sva djela bez uobičajenih legendi: autor, naziv djela, tehnika, godina nastanka, dimenzije. To bi, dakako, bio svojevrsni hrabri presedan, koji bi bez sumnje unio pometnju u stanovite krugove oko umjetnosti, i možemo žaliti što nismo imali priliku prisustvovati takvom društvenom eksperimentu. Ponešto od te ideje ipak je ostvareno: djela pojedinih umjetnika nisu grupirana u jednom prostoru, već su porazmještena po svim prostorima (Fredericianumu, Oranžeriji i Novoj galeriji).

Unatoč glasovima skeptika, široka panoramska slika suvremenih umjetničkih kretanja nije pesimistička. Umjetnički Babilon pun je života, poticajne znatiželje; kakofonija zvukova Burenove zvučne i plastičke instalacije ispred Fredericianuma, čiji se raspon kreće od Verdija do Mahlera, i od Offenbacha do Glücka, izvanredno korespondira sa zvukovima unutar frekvencija optičkog polja. Karakter tog zvuka može biti pomalo nervozan, nije to ništa strašno, štoviše, očigledno da određena napetost djeluje stimulativno na umjetnost, koja kao da želi doseći više nego što joj je suđeno u ovom trenutku. Ono što je sputava, jest prošlost, kojoj se umjetnost — na nagovor kritike — obratila za savjet što da čini, i upravo se taj moment čini presudnim u slučaju nekolicine talijanskih slikara koji su na “Dokumenta 7” ispali gotovo provincijalno (S. Chia, na primjer). Ta post–moderna moda povratka nije ništa drugo nego moda, završena već u svom početku, i od nje uopće ne treba očekivati ništa imanentno umjetničkog. Široko koncipirana “Dokumenta”, uostalom, pokazala su raznolikost alternativnih putova. Nije riječ o novostima, već o umjetničkoj perzistenciji koja sve tri vremenske koordinate sažima u svom djelu, uprkos ovom ili onom valu. Bez obzira na lingvističku babilonijadu, na njene nervozne tonove, postoji u ovom svijetu umjetničko pleme koje govori jedan jezik od pamtivijeka. Njegova tajna je u slijedećem: čim se poznavanje tog jezika proširi izvan plemena, pleme mijenja jezik, i trebat će opet vremena i specijalističkog dešifrantskog truda da mu se ponovo odgonetne tajna. Na ovoj izložbi to je pleme u većini, i zato “Dokumenta 7” zbunjuju, provociraju, iznenađuju. I premda ni organizatori izložbe nisu mogli odoljeti zamci prošlosti, mnoga djela od oko stotinu i dvadeset umjetnika pokazuju da prošlost može biti stimulativna ne u njenoj asimilaciji, već — kako Meine kaže — u trenju s njom.

Mislim da je totalna iluzija očekivati od umjetnika da će u svojoj “nomadskoj” poziciji naići na engleski vrt, da će se u jednom trenutku naći pred vratima veličanstvene palače. Ti ideali suprotni su prirodi umjetnosti kojoj kavez od suhog zlata ostaje ipak samo — kavez. Ideja o engleskom vrtu, doduše, ima terapeutsku vrijednost za post–moderni svijet u cjelini, ali nije primjenljiva u slučaju umjetnosti koja je u pravilu drugi svijet. Umjetnost će — ako zatreba — učiniti za sebe idealni vrt, sagradit će sebi palaču kakvu ni jedan Rudi Fuchs neće moći zamisliti. Hoće to umjetnost, hoće — ako poželi. Ako ne, a na putu joj se nađe neki dvorac s engleskim vrtom, umjetnost će sva ta svjetovna blaga pažljivo zaobići (ili će podmetnuti dinamit), i smjestiti se u prvu straćaru na koju naiđe. Tako je to, gospodo.


Izvorno objavljeno u mjesečniku Čovjek i prostor, Zagreb, 6/1982.


Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 213-217.