menu
Želimir Koščević, Xerox – mogućnost ili zabluda [CROATIAN]
10. veljača 2021.

Kad smo na početku ljeta 1973. u Galeriji Studenskog centra u Zagrebu postavili prvu izložbu “Xeroxa” u Jugoslaviji, u predgovoru kataloga dao sam vrlo precizno do znanja kako “nam nije do toga da ponovo aktualiziramo diskusiju o odnosima između umjetnosti i tehnike”, te da cijelu izložbu smatramo otvaranjem “jedne mogućnosti više koja se umjetniku pruža u njegovu radu”. Ovakvo koncipirana izložba, dakle, nije išla za tim da u svijet umjetnosti inaugurira jednu novu tehniku, pa da o toj novoj tehnici — kao što je bio slučaj s kompjuterima — pokrene beskrajne diskusije na razini semperovske filozofije umjetnosti. Citirat ćemo ovdje odmah na početku jednostavno pismo što smo ga primili za izložbu “Xerox” koje će— nadam se — ilustrativno pokazati jednu realnu mogućnost Xeroxa, blisku shvaćanju i koncepciji prema kojima smo realizirali tu izložbu. Pismo nam je stiglo od Umjetničkog odjela Virginia univerziteta (SAD): “The xeroxes were made by a class of students in course called »Principles of Art«. It is an art–introduction course. The students in it are not training to be professional artists ... The project which resulted in the xeroxes began with an assigment in which l asked the students to bring into class two things: A favorite magazine photograph or other photo images and some object found in the environment. These were combined in a collage form and the xeroxes were made trom the collages.” To pismo ilustrira jednostavnu težnju da se jedna nova tehnička mogućnost primijeni u sklopu općih vizualnih istraživanja kao sredstvo estetskog odgoja studenata.

Na drugu mogućnost xeroxa (a ona se odnosi i na ostala tehnička sredstva supkulture) upozorio je jedan mađarski kritičar svojim jasno izrečenim stavom da je riječ o sredstvu što vrlo jednostavno omogućuje distribuciju ideja i estetskog iskustva koje se nalazi izvan općepriznatih i regularnih estetskih shema. Iz zemalja Latinske Amerike, posebno iz Argentine, dolaze nam vrlo slično izrečena mišljenja, a i mnogi evropski umjetnici — posebno oni mlađi — prihvatili su xerox tehniku kao sredstvo koje im omogućuje efikasnu borbu protiv sistema, i na polju direktne političke borbe i na »manje« važnim područjima poput ekologije, sistema komercijalizirane umjetnosti, građanske ideologije itd.

I jedna i druga mogućnost nijednom posebnom izrekom ne govore o xeroxu kao nekoj novoj umjetničkoj mogućnosti, nego svoje afirmativne ocjene zadržavaju na razini edukacije i angažmana. To su ujedno i najrealnije ocjene, jer bilo kakvo mistificiranje s tehnikom i njenim dostignućima vodi kraju eksperimenta i relevantnog umjetničkog i društvenog angažmana.

Pristupimo li razmatranju xeroxa dovoljno problemski otvoreno, vidjet ćemo da uz edukativnu razinu i moguće proširenje angažmana xerox pruža i neke čisto oblikovne mogućnosti koje su također zainteresirale pojedine umjetnike. Gotovo zaboravljene grafičke nijanse, tonske gradacije, pretapanje oblika, kolažiranje, potaklo je neke umjetnike da se okušaju u xeroxu i iz posve likovnih razloga. Napokon, Munarijevi rezultati, publikacija koju je objavio 1970, više su pokazali oblikovne mogućnosti xeroxa nego Munarijev princip “umjetnosti sviju”, što ga je zacijelo htio ostvariti i uz pomoć xerox mašine. Nema posebnog razloga da u sklopu ovog uvoda u dokumentarni materijal ne identificiramo xerox i kao estetsku mogućnost. U to smo se posebno uvjerili kad su pojedini umjetnici primijenili direktno otiskivanje neponovljivih situacija (lice, ruka), ili kad su xerox kopiju vraćali na tehniku predloška. Ova treća komponenta upotpunila bi sliku kojom želimo identificirati predmet našeg interesa.

Materijal koji prezentiramo u ovom broju “Spota”, a koji je bio prvi put prikazan na izložbi u Galeriji Studenskog centra u Zagrebu od 15. 6. do 2. 7. 1973, primjerom pokazuje da su sve tri mogućnosti pristupa xeroxu podjednako zanimljive. Mogućnosti xeroxa, koje se evidentno protežu od Munarijevih oblikovnih istraživanja pa do reproduciranog i umnoženog dokumenta o izvedenoj akciji, kao i broj od šezdeset pet sudionika na izložbi, nedvojbeno su pokazali da problematiku xeroxa ne možemo zanemariti, pogotovo ako nam je do ispitivanja graničnih područja vizualnih umjetnosti. Na tom graničnom području, doista, vrlo je teško eksplicitno govoriti i o samoj umjetnosti. Primjer xeroxa jedan je od načina djelovanja na samom rubu poznatog nam polja općepriznatoga umjetničkog djelovanja. Zbog toga su kriteriji egzaktne kritičke i estetske prosudbe vrlo labilni i nesigurni. Uostalom, ostaje otvoreno pitanje koliko nam je uopće stalo do eventualnih kriterija koji zacijelo ne bi bili efikasni ni od pomoći u valoriziranju primjera koje ovdje iznosimo.

Ostaje nam selektivno spominjanje pojedinih primjera koji su po svojoj zanimljivosti u dosegu naše estetske empirije, ili koji su po svom sadržaju tematski ili problemski usmjereni na određeni — društveni ili umjetnički — aktualitet.

Među autore čija djela prepoznajemo na osnovi oblikovnih kvaliteta, i nekako su najbliža našoj estetskoj empiriji, valja ubrojiti prije svega samog Munarija, a zatim grupu autora radova sa Virginia univerziteta, Karlheinza Richtera s njegovim xerox–kolažima, našeg Miljenka Horvata s pokušajima vizualne poezije i Marinu Apollonio s njenim likovno jasnim konstrukcijama.

Na razini eksperimenta u edukativne svrhe zamijetit ćemo ponovo radove sa Virginia univerziteta; u tu grupaciju treba svakako još uvrstiti likovne vježbe Davija Det Hompsona, Petra Dabca, Petera Legendyja. Svi oni upotrebljavaju xerox kao način preispitivanja vrijednosti svoje osnovne likovne problematike. Brojni xeroxi tih umjetnika nalik su vježbama bez nekih većih pretenzija, koje, zacijelo, mogu postojati i zasebno, bez odraza u cjelini umjetničke produkcije pojedinog umjetnika.

Najzanimljivija je svakako grupacija xeroxa onih umjetnika koji svojstva te reprodukcione tehnike upotrebljavaju za distribuciju društveno i politički relevantnih ideja. Ovdje smo ujedno i najbliži ideji demokratizacije umjetničkog rada, koji u uzajamnoj sprezi s porukama koje nosi i medijem kojim se služi postaje mogućnost “izlaza” iz obaveza i nameta što ih diktira poznata umjetnička produkcija i sistem u kojemu takva produkcija nalazi svoje konvencionalno opravdanje. Takvo zamišljena xerox produkcija ima zacijelo najviše opravdanja, naročito u onih umjetnika koji svoju produkciju ionako zadržavaju na razini predloška. Bilo da je riječ o jednostavno umnoženom dokumentu, svjedočanstvu o izvedenoj akciji, o ideji akcije, ostaje u našoj svijesti trag o postojanju, jedna umjetnička činjenica koja postoji, i koja će postojati izvan odrednica sistema. U predgovoru kataloga izložbe “xerox” napisao sam: “Jedno jednostavno sredstvo potkopava monopol informacija obrađenih prema mjeri interesa pojedinih društvenih grupacija.” Još uvijek mi se čini doista tako, i smatram da jedino na tom putu, putu permanentne subverzije, treba tražiti smisao i opravdanje interesa umjetnika i pojedinih kritičara za xerox.


Izvorno objavljeno u časopisu Spot, Zagreb, br. 5, 1974., str. 11.


Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 184-187.