menu
Izložba | Živko Grozdanić Gera
Galerija Zuccato, Poreč, Hrvatsla
03. kolovoz 2017.

organizatori: Institut za istraživanje avangarde, Pučko otvoreno učilište Poreč, Kolekcija Marinko Sudac,

kustosica: Ivana Jaković, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

Živko Grozdanić Gera (Vršac, 1957.), jedan je od ključnih srpskih umjetnika radikalne prakse. Završio je likovnu akademiji u Sarajevu 1983. Uz nastavak samostalnog rada, 1991. Grozdanić pokreće i sudjeluje u izdavanju magazina Košava, časopisa za vizualnu umjetnost ArtKontext, programima Centra za vizualnu kulturu Konkordija, a javnost ga posebno pamti kao direktora i osnivača Bijenala mladih, međunarodne manifestacije koja je ostavila neizbrisiv trag u suvremenom umjetničkom životu Srbije i kontinuirano trajala od 1994. do 2005.

U prostorima Galerije Konkordija kroz rad I., II., III., IV., V. i VI. Bijenala mladih izlagalo je preko 800 umjetnika. Umjetnici i kustosi koji su gostovali u Galeriji Konkordija, između ostalih su i Achille Bonito Oliva, Rene Block, László Beke, Richard Rorty, Katalin Keserü… kao i mnogo povjesničara i teoretičara umjetnosti iz Europe i Amerike. Neki od projekata koje je postavio su : „Sintakse smrti“ (1997.), „Rumunjska suvremena umjetnost“ (1998.), „Suvremena umjetnost u Srbiji / Prijestupničke forme“ (2001.), „Slikarstvo ponovo“ (2001.), „Kanadska Suvremena umjetnost“ (2002.) itd.

Od 2005. do 2011. ravnatelj je Muzeja savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu. Na funkciji ravnatelja MSUV u Novom Sadu sa svojim je timom producirao preko 150 izložbi i projekata. Kao izbornik Paviljona Republike Srbije na 54. međunarodnoj izložbi umjetnosti – „La Biennale di Venezia 2011.“, za uspješno predstavljanje umjetnika Dragoljuba Raše Todosijevića i prezentaciju, Paviljon Republike Srbije i umjetnik dobili su prestižnu UniCredit nagradu. Živko Grozdanić Gera izlagao je na više od 200 skupnih i 50 samostalnih izložbi.

Od 2012. vlasnik i ravnatelj Geramuseuma u Velikom Središtu, kraj Vršca. 

Grozdanić sebe vidi ne samo kao „stvaraoca“ u autonomnom svijetu umjetnosti, već kao antropologa ili konceptualnog umjetnika koji djeluje u konkretnoj povijesnoj i geografskoj kulturi s materijalnošću kulture kao specifične društvene prakse. Njegov alegorijski rad je projekt interventnog djelovanja u svijetu objekata kulture i od kulture, a njegovi objekti, skulpture ili instalacije, njegov rad i kulturalni tekstovi poremećaja i oblikovanja svakodnevice postaju praksa „umjetnosti u epohi kulture“. Alegorijanac radi slično i blisko kao i konceptualni umjetnici prošlog stoljeća koji su radili s idejama, on analizira svoje ideje i prerađuje ih kroz materijal u alegorijski prizor. Za Alegorijanca ideja je materijal umjetničkog izražavanja, ali ona je ujedno i gomila materijala koja skriva ideju i u tom smislu joj pomaže opstati utopljena u formu.

U svakodnevici konstantno stvara transfere između kulture i umjetnosti kroz institucije koje stvara (političku stranku, Rotary Club, Bijenale mladih, magazin Košavu i ArtKontext, Centar za savremenu kulturu Konkordija i na kraju Muzej savremene umetnosti Vojvodine i Geramuseum). Ako ne djeluje kroz institucije, tvrdi da upada u klopku mita o umjetniku geniju i njegovom epohalnom djelu u 20. ili 21. stoljeću. Na ruku mu ide politička kriza u društvu koja mu je omogućila i omogućava mu da i dalje definira svoju umjetničku ideologiju, a ne da ludo asketski, revolucionarno, mijenja to društvo. Ovakvo dekonstruiranje stečene pozicije je namjerno, jer ne vjeruje u dijalektičke odnose unutar umjetnosti, već to radi vjerujući da je umjetnost samo tijelo kulture. Grozdanić se zalaže se za kulturu koja se zasniva na permanentnim transferima, koja je u stalnom sukobu novih hibrida kulture, transgresije…

Grozdanićev umjetnički rad je provokativan. Instalacije “Meteorska kiša”, “Vladika Pahomije na Boulevardu sumraka”, “Četiri patrijarha Pavla gledaju dvjesto tisuća linija Raše Todosijevića” i ”Made in China” su prema pisanju teoretičara Miška Šuvakovića, “pokazne i figurativne konstrukcije političkog narativa o intenzitetu javne i tajne, metafizičke i fetišističke, vjerske politike u tranzicijskom društvu”.

Kako Grozdanić kaže: “Nisam pobornik teorija da je umjetnik izvor djela. Umjetnik je samo trafostanica, provodnik energije društva u kojoj je društvo duboko usađeno u pojedinca i determinira ga. Kada, na primjer, izvedem rad “Meteorska kiša” ili “Made in China” onda ja verificiram odnose unutar društva, kristaliziram bit tog društva, a ne svoju umjetničku privilegiju. Proces tog prevođenja mora biti oslobođen sebe. Upravo sam se iz tih razloga poslužio alegorijom kao prenesenim načinom izražavanja u kojem je ono umjetničko, zapravo, preneseno značenje. Alegorija je diskretna forma produženog senzibiliteta ili produbljenog saznanja. Umjetničko djelo ostaje to i dalje, u biti, ali sad je to njegova reinterpretacija koja može biti bajka ili basna. Alegorija je jedna skrivalica koja oslobađa umjetnika od umjetnosti, prikrivajući konfuziju ili proturječnost koje me svakodnevno opsjedaju.”