[PRIJEPIS]
IDA RODRIGEZ P.
30. novembra 1961. u Galeriji A. Souze u New Mexicu bilo je otvaranje prve izložbe dvanaestorice fanatika koji se sami nazivaju HARTOS, tj. les Ecoeures tj. ogadjeni. U početku nije nitko od posjetioca nije razumio ništa. Da li se radi o jednom novom neodadaističkom košmaru?
Ne, ovaj puta radi se o nečem drugom. Hartosi izjavljuju da se gade Dade a još više neodade kao uostalom svakog drugog umjetničkog pokreta. Oni ne žele biti umjetnici. Oni su HARTOSI tj. ogadjeni umjetnošću. Oni jednostavno pate kad se govori o umjetnosti kao o nekoj divnoj i vrijednoj stvari. U stvari, a prema njihovom manifestu slike i skulpture koje se izlažu u galerijama nisu nego mrlje na nekom platnu, ili komandi bronce, bez ikakve nužnosti ili duhovne vrijednosti. Ili su to nemoćne kopije ili smiješne transpozicije vanjske realnosti. Drugim riječima oni su ogadjeni artificijelnom i histeričnom atmosferom t.zvanog umjetničkog svijeta, ''njegovih obojenih užitaka, lažnih salona, i njegove praznine koja izaziva mučninu''.
Ali da vidimo tko su Hartosi. Dok su neki samo intelektualci, drugi su vrlo poznati umjetnici Mexika kao na primjer Jose Louis Cuevas, koji izlaže ovaj puta kao Hilustrador jedan zidni pano potpuno prazan a koji se zove: ''Panorama suvremene umjetnosti'', mladi arhitekt Pedro Friedeberg i glavna ličnost Mathias Goeritz, Hinventer i Hoganisater čitave stvari. Goeritz je izložio jednu od svojih Metakromatskih poruka, pozlaćenu /na bazi jednog biblijskog teksta o ispraznosti svakog ljudskog pokušaja/ a Friedeberg izvanredan par stolova, koje možemo nazvati "nemogućim''.
Kati Horna, objektivist, sa impresivnim fotografskim portretom jednog duševnog bolesnika, koji se izvjesnim okolnostima čini kao jedina normalna osoba. Dr Aralos, jednu lijepu kolekciju stakla, a Jesus Ferreira je lijepio papire na svoja platna.
Radnik Alvarado jedan obradjeni kamen, seljak Rodrigez je donio voće, elegantna domaćica kuće Consuelo, jedan ručak priredjen ljubavlju, učiteljica Maqueda jedan jednu dječju kružnicu, a jedan učenik od 7 godina Asta, jedinu apstraktnu sliku koja je bila izložena i na koncu jedna kokoš koja se uznemireno šetala dvoranom dok nije snijela jaje težine 70 centavosa
Ovih dvanaest apostola ogadjenosti dijelili su manifeste. Na jednom od njih je pisalo: Ako ste i Vi ogadjeni umjetnošću, mi Vas molimo da potpišete ovu peticiju, te nakon potpisa stičete pravo da se nazivate HARTISOM. Peticija je glasila: ''Izjavljujem da sam ogadjen. Ponizno molim, da me se smatra Hartistom''. Ime, prezime, adresa, datum, potpis.
U jednom drugom manifestu Hartosi žale i mole za izvinjenje unaprijed sve umjetnike koji se mogu osjećati pogodjenim.
Pa ipak, jaje od 70 centavosa koje je na otvorenju snijela Inocentia, kokoš, bijaše zgaženo od surealističke umjetnice Alice Rahon, u nastupu gnjeva.
Svježa voda koja se nudjala posjetiocima sa strane vlasnika galerije bila je od publike izlivena na zidove. Dvorana, nakon vernisaža izgledala je na bojno polje i g. Souza odlučio je da zatvori slijedećeg dana svoju galeriju, premda je bilo predvidjeno trajanje izložbe tri tjedna.
Ako malo razmislimo o Artosima, mi ćemo priznati da su oni u osnovi istinski ''realisti'' mada njihov realizam nema umjetnički karakter kao ni moralni i filozofski. Ali oni teže spram neke nove metafizičke spiritualnosti. Oni su demonstrirali kratko, ozbiljno i ironično protiv glorifikacije umjetnosti bez društvene funkcije, oni su protestirali vatreno u korist jedne budućnosti manje beznačajne za našu kulturu. Po njima umjetnost treba da bude ponovno utilitarna i u intimnoj vezi sa životom. Umjetnik nema prava smatrati se boljim, drugačijim od bilo koga.
Oni podvlače značaj prirodne etike izvan svake logike, zasaditi biljku, ispuniti obećanje, odgojiti dijete. Treba vjerovati a da se ne pita.
GORGONA. DOKUMENTA 1