Antun Branko Šimić rođen je u Drinovcima kod Gruda u Hercegovini, 18. studenog 1898. godine, u obitelji Vide i Martina Šimića. Pjesnik je, esejist, kritičar i prevoditelj.
Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proznih djela, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman Dvostruko lice. Posthumno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.

Pučku školu pohađa u rodnim Grudama. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega kratko vrijeme boravio u Mostaru, zatim upisao četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. U osmom razredu napuša školovanje zbog objavljivanja književnog časopisa Vijavica godine 1917. u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.
Teško obolivši od tuberkuloze umire, u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.

Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela („Tehnika pjesme“, 1923.g.) kao i za definitivnu integraciju hrvatskoga pjesništva u europske književne tokove. Sve bogatija recepcija njegova pjesničkoga djela, u zamahu od 1960-ih, potvrđuje takav status, a kritički sudovi njegovu zbirku pjesama  „Preobraženja“ (1920.) svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike.