Attalai Gábor (Budimpešta, 1934.), konceptualni umjetnik, fotograf, dizajner i grafičar, umjetnik instalacije i performer, jedan je od vodećih predstavnika mađarskog umjetničkog nomadizma. U svom konceptualnom radu uz veliku dozu humora i ironije istražuje odnos umjetničke prakse i teorije, te umjetnosti i njenog okruženja. U 70tim se između ostalog zanima za specifičnu varijantu temporalnog land arta npr. izvodeći područje zvijezde u snijegu na stepenicama dunavskog keja u Budimpešti. U kasnijim radovima istražuje odnos boje i predmeta, a posebice promjene značenja i simbolike boje u pojedinim povijesnim epohama. Tako u seriji objekata s kraja sedamdesetih koji u pogledu discipline predstavljaju kombinaciju monokroma i ready made-a, Attalai Gábor radničku uniformu, kapu, porciju za jelo, alat i materijale rada, prekriva crvenom bojom demonstrirajući i istovremeno ironizirajući ideološku indoktrinaciju radničkog pokreta koja je prožela sve aspekte radnog procesa i proizvodnje stvarnosti. Istovremeno, ukazuje na ovisnost i promjene značenja boje unutar društveno-političkog konteksta, odnosno njegovu usku povezanost sa stvaralačkim procesom bez obzira da li je, kao u njegovom slučaju, riječ o produkt dizajnu, slikarstvu ili skulpturi.
Njegov stav o "ludilu funkcioniranja" komunističkog sustava najbolje izražava serija ludičkih fotografski portreta. Prema Gáboru, standardna situacija u komunističkim zemljama bila je obilježena gušenjem i nedostatkom slobode i ideološkim 'dijalogom' kojeg je komunistički režim nametao svojim subjektima. Zbog svoje jednosmjerne prirode koja nije uključivala poglede stanovništva, nego je svoje koncepte nametala kao istinu, taj takozvani 'dijalog' bio je osuđen na neuspjeh. Stoga, reći će Attalai Gábor, svatko tko u komunističkim državama nije želio poludjeti, morao je djelovati kao da je bio lud.