(Ćuprija, 1898. – Beograd, 1980.), pjesnik, prozni pisac, kritičar, esejist, prevoditelj. Osnovnu i srednju školu pohađa u nekoliko mjesta u Srbiji. Prvu pjesmu objavljuje u „Radničkim novinama” 1915. Krajem te godine povlači se sa srpskom vojskom preko Albanije. Kao srednjoškolac prebačen je u Marseilles. Nastavlja školovanje u Gapu, Grenobleu i Nici, gdje 1917. polaže maturu, u Srpskoj gimnaziji. Ujesen te godine upisuje studij filozofije u Parizu. Naročito ga zanima filozofija Henrija Bergsona, po kojoj je namjeravao na Sorbonnei pisati tezu o problemu vremena kod Marcela Prousta. 

  Nastupa razdoblje pariškog poznanstva i druženja s Rastkom Petrovićem. Diplomira 1922. filozofiju na beogradskom fakultetu. Od 1924. do 1937. radi kao profesor u gimnaziji i učiteljskoj školi. Zbog svojih je političkih uvjerenja tri puta uhićen i to 1932., 1938. i 1941. Sve do osnivanja nadrealističkog pokreta stvara samostalno ili je u grupi kojoj je svojstvena odsutnost čvrste kohezivne jezgre. Surađuje najprije u časopisu „Putevi” 1922. i 1923., svojevrsnom almanahu suvremene književnosti, koji deklarativno ne zastupa bilo kakav pravac ili školu. Piše filozofski intonirane i pjesničke tekstove. U njima se bavi pragmatizmom (Istina kao konstrukcija) i Freudovom psihoanalizom; razmišlja o razmicanju granica između esejizma i pjesništva (Neka bude volja tvoja), objavljuje vlastitu pjesničku produkciju pod pseudonimom Mapa sveta. 

  U boemskoj i umjetničkoj atmosferi kavane Moskva Monny de Boully, suradnik drugog broja Drainčevog "Hipnosa" (1923.), upoznaje D. Matića koji ga, kao pedagog i intelektualni erudit, upućuje u modernu književnost i filozofiju. Stvaralački plodnu 1924. karakteriziraju autoanalitički zapisi u prozi: Pošiljka (iz najtajnijih beležnika) – almanah "Crno na belo" i Bitka oko zida – ljetni trobroj „Puteva” urednika M. Crnjanskog i M. Ristića. Sudjeluje u pokretanju i uređivanju „Svedočanstava” (izlazili od 21. studenoga 1924. do 1. ožujka 1925. – ukupno osam brojeva); za njih piše uvodne tekstove za tematska izdanja posvećena Tinu Ujeviću i Zapisima iz pomračenog doma (stvaranje ludila).

   Izravne veze s pariškim nadrealistima Matić ostvaruje u ljeto 1925. Potpuno se uključuje u parišku umjetničku sredinu: luta tamošnjim ulicama, sreće Bretona, druži se s nadrealistima u kafeu Cyrano, i zajedno s njima potpisuje manifest Revolucija prije svega i uvijek, sastavljen u povodu francuske vojne intervencije u koloniji Maroku. Manifest je najprije imao oblik nadrealističkog letka, zatim u prokomunističkom časopisu „Clarté”, i, najzad, u petom broju "Nadrealističke revolucije" (1925.).

   Nakon povratka iz Pariza, Matić sazrijeva kao nadrealist i u pjesničkom stvaralaštvu i u kritici: prilozi u Gligorićevom „Savremenom pregledu” (1927.) i u reviji „50 u Evropi” Zvezdana Vujadinovića. Oni sadrže pjesme, pjesničke zapise u prozi, napis o Javnoj ptici Milana Dedinca, koji se oslanja na nadrealističke teme i pojmove: podsvijest, halucinacija, dokument, objektivni slučaj. Aktivno se uključuje u organizaciju nadrealističkog pokreta, postaje, s Markom Ristićem, jedan od njegovih glavnih teoretičara, uređuje i surađuje u nadrealističkim publikacijama: almanah "Nemoguće“ (1930.) i časopis „Nadrealizam danas i ovde” (1931.–1932.). Nakon rata obavlja razne dužnosti. Duže vrijeme bio je profesor i rektor Pozorišne akademije. Književno stvaralaštvo prilagođava izražajnim mogućnostima romana i eseja. Matić se ubraja u pariške „Zenitove” suradnike. U članku napisanom za Micićev časopis on razmišlja o intuicionizmu prema jednom referatu koji je Bergson izlagao na skupu filozofa u Oxfordu, u rujnu 1920. godine. Matić je s Micićem raskinuo istodobno kad i ostali beogradski suradnici.

V. Golubović