Gabriele D'Annunzio (1863., Pescara - 1938., Gardone Riviera) bio je talijanski pjesnik, dramatičar, govornik i novinar, jedan od najistaknutijih predstavnika talijanske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Vodio je vrlo aktivan politički život.

D'Annunzio se školovao na Sveučilištu u Rimu. Pod utjecajem djela Friedricha Nietzschea i u književnom i u političkom radu, njegovo književno djelo povezuje s dekadentnim pokretom, francuskom simbolikom i britanskom estetikom.

Njegova djela uključuju Primo Vere (1879.), Canto novo (1882.), Il piacere (1889.), Giovani Episcopo (1891.), L'innocente (1892.), Poema paradisiaco (1893.), Il trionfo della morte (1894.), Le vergini delle rocce (1896.), Intermezzo di rime (1884.), L'Isotteo - La Chimera (1884.), Elegie romane (1892.), La città morta (1899.), La Gioconda (1899.), Il fuoco (1900.), Laudi (1903. - 04.), Le marytre fe S. Sébastien (1911.) i druga. D'Annunzijev stil karakterizira fluidan i melodiozan stil te naglasak na osjetilima.

Iako je bio plodan pisac, njegova djela nisu uspjela financirati njegov životni stil, pa je 1910. bio prisiljen pobjeći u Francusku. Kad je izbio Prvi svjetski rat, vratio se u Italiju i strastveno zagovarao ulazak Italije u rat. Borio se u ratu u nekoliko grana, na kraju u zrakoplovstvu.

Uprkos Versajskom sporazumu, D'Annunzio i oko 300 pristaša okupirali su grad Fiume (danas Rijeka, Hrvatska) 1919. godine. D'Annunzio je vladao Fiumom kao diktator do prosinca 1920., sve dok ga talijanske vojne snage nisu prisilile da preda svoju vlast. Fiume je 1924. postao talijanskim, a D'Annunzio gorljivi fašist.