Land art projekte u Mađarskoj su 1970. godine započeli Kismányoky Károly i Szijártó Kálmán, kad su u sklopu djelovanja u umjetničkoj grupi Pečuška radionica na brdu iznad Pečuha počeli izvoditi umjetničke eksperimente. Rani radovi zasnivali su se na unošenju apstraktnih elemenata u prirodni okoliš, što je bila procedura bliska modernističkoj struji poslijeratne srednjoeuropske umjetnosti. Modernizam je u to vrijeme funkcionirao kao referencija neo- avangardne umjetnosti, a budući se nije kritički suprotstavljao, niti se bavio analizom sustava, bio je prihvatljiv i komunističkim vlastima. S druge strane, umjetnicima je modernizam bio protest protiv sovjetske dominacije u kulturi. U to je vrijeme mađarska umjetnost bila podijeljena u tri kategorije poznate kao 3T (támagotni, tűrni, tiltani), odnosno podržavana, tolerirana i zabranjena umjetnost, a većina konceptualnih umjetnika pripadala je posljednjoj kategoriji. Nakon mađarske revolucije 1956. godine pa do kraja šezdesetih, Komunistička partija je strogo kontrolirala umjetničko stvaralaštvo, posebno u Budimpešti. U Pečuhu, kao sekundarnome kulturnom središtu, aktivnost Pečuške radionice odvijala se uz izvjesnu materijalnu potporu, ali su njezini članovi sve svoje projekte ipak morali neprekidno opravdavati pred predstavnicima lokalnih vlasti, što je bio dodatni razlog zašto su projekte radili na napuštenim industrijskim prostorima izvan grada poput kamenoloma i pješčara. Njihov pristup land artu temeljio se na dokumentiranju postupaka koje je obilježavala minimalna gesta, efemeralnost, aktivnosti i materijali bez posljedica za prirodu. To je bilo u suprotnosti sa službenom politikom Moskve koja se još uvijek temeljila na Staljinovoj krilatici da “čovjek mora zagospodariti prirodom”, pa je okoliš u mnogim zemljama bivšega Varšavskog pakta zagađen toliko da se danas govori o ekocidu.