(Beograd, 1902. – Beograd, 1983.), grafičar, slikar, ilustrator, pjesnik i kritičar, profesor; bavio se opremom knjiga, tipografijom i izradom plakata. Slikarstvo učio u Umetničkoj školi u Beogradu (1919. – 1921. prof. Lj. Ivanović i M. Milovanović. Usavršavao se u Beču (1922.), u Krakowu (1923.) i u Parizu (1924. – 1925.). Jedan od najaktivnijih suradnika „Zenita” u njegovoj prvoj fazi (1921.), zahvaljujući posredovanju Stanislava Vinavera koji je u Beogradu prikupljao priloge za „Zenit”. Surađuje i u drugim avangardnim časopisima („Dada Tank”, „Út”).

  Član grupe Oblik 1926. – 1929. Osnivač Grafičkog odsjeka Akademije likovnih umetnosti i Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu. Jedan od organizatora Šeste jugoslovenske izložbe u Novom Sadu 1927. i Prve grafičke izložbe 1934. u Beogradu. Specijalno za „Zenit” radio linoleume koji predstavljaju vrhunac njegovoga likovnog stvaralaštva i s kojima se uključuje u aktualne tokove umjetnosti; oni istodobno znače izuzetan trenutak u povijesti srpske likovne umjetnosti uopće jer se ona tako, na autentičan način, približila avangardnim traganjima u svijetu.

  Linorezi Autoportret i Današnji zvuk – tiskani su uz njegovu pjesmu Fragment naših grehova i bilješku („Zenit”, br. 6, 1921.): „Vrlo mlad i vrlo afirmativan. Naša nova vrednost. Treba je samo osetiti“; radi zatim Linoleum (br. 8); Linoleum (br. 9); Ritam (br. 10); Linoleum (br. 12) i Zenit (br. 13). Objavio je i pjesme: Fragment naših grehova („Zenit”, br. 6) i Ritmi iz pustinje. Pesma nalik na pismo („Zenit”, br. 11). Grafika Današnji zvuk ponovljena je u knjizi Ivana Golla  Paris brennt (druga knjiga u ediciji časopisa „Zenit”, 1921.). Poticaj za ove radove Petrov je po svoj prilici našao kod Kandinskog, čije tekstove prvi prevodi na srpski jezik, ali i kod drugih suvremenih stvaraoca čije je djelo dobro poznavao. Izradio je sveden, geometriziran portret Ljubomira Micića u crtežu, tiskan na naslovnoj stranici kataloga Međunarodne izložbe nove umetnosti („Zenit”, br. 25, 1924., danas izgubljen).

  Na „Zenitovoj” je izložbi sudjelovao s jednim radom (prema katalogu), ali kritika spominje više slika (ulja u „živim bojama“, koja nisu precizno označena). Micićeva zbirka sačuvala je tri Petrovljeva rada: Kompoziciju (1922.), rađenu pod utjecajem Rodchenka i Kandinskog, zatim portret Branka Ve Poljanskog (1924.), blage geometrizacije lika, dendističke odjeće i s urbanim elementima u pozadini; treći rad je plakat za međunarodnu izložbu „Zenita” (1924.), s naglašenim stilizacijama gradskog ambijenta, jasnih boja i kolažiranim dijelovima, preuzetim iz kataloga spomenute izložbe. Ovaj rad spada u najranije kolaže u umjetnosti s ovih prostora. Iz Petrovljevoga zenitističkog razdoblja potječe izvanredna Kompozicija 77 (vl. Muzej savremene umetnosti, Beograd) – anagramski posvećena Branku Poljanskom, tematski vezana za njegovu knjigu 77 samoubica (1924.).

  Iste godine Petrov je od Micića na poklon dobio litografiju Studija figure Aleksandra Arhipenka (s pečatom „Zenita” na poleđni); ona je vjerojatno iz vremena kada je Micić objavio monografiju-album Arhipenko – Nova plastika. Sačuvana je fragmentarna korespondencija između Micića i Petrova, koja donekle otkriva razloge njihovih nesporazuma i razlaza – oni su, prije svega, financijske prirode. Nakon prekida suradnje sa „Zenitom”, Petrov svoje stvaralaštvo usmjerava k mirnijim putevima: čitavo jedno desetljeće ne radi grafiku, bavi se slikarstvom konvencionalnih tema i intimnijeg karaktera, koloristički ekspresivnijim. U poslijeratnom razdoblju vraća se apstraktnim grafikama, ali okrenut lirskom i enformelnim strukturama.

I. Subotić