Srpski pjesnik, romanopisac i esejist, književnim radom počeo se baviti još u srednjoj školi. Od samih početaka, zajedno sa Đ. Kostićem, Đ. Jovanovićem i D. Matićem  sudjelovao je u osnivanju beogradske skupine nadrealista., a 1930. godine  potpisuje  manifest u almanahu „Nemoguće“, gdje je objavio i jedan svoj crtež. Godinu dana ranije, 1929. godine, objavljuje knjigu poetske proze Anatomija u suradnji sa Dj. Kostićem i Dj. Jovanovićem. 

  Nakon pet godina zatvora zbog pripadnosti Komunističkoj partiji, 1938. godine objavio je zbirku Pesme, a od 1938. do 1940. surađivao je sa časopisima „Naša stvarnost“ i „Pečat“. Od 1941. do 1943., zbog političkih uvjerenja, provodi u logoru, nakon čega se pridružuje partizanima. Nakon rata objavljuje niz pjesničkih zbirki: Zrenjanin (1949.), Višnja za zidom (1950.), Hana (1951.), Čovekov čovek (1953.), Nastanjene oči (1954.), Flora (1955.), Kairos (1959.), Snimci (1963.), Trg eM (1968.), Pročitani jezik (1972.), Trema smrti (1982.) i mnoge druge, te postaje urednikom časopisa „Delo“ (1955.), u čijem je osnivanju sudjelovao. Godine 1981. objavio je knjigu sjećanja Pod-sećanja, u kojoj, između ostalog, govori i o svojoj pripadnosti nadrealističkom pokretu. 

  Oskar Davičo rođen je 1909. godine u Šapcu. Studirao je romanistiku na Sorboni u Parizu (1926. – 1928.) i na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je diplomirao 1930. godine. Pisao je za časopise „Borba“, „Glas“, te izvještavao sa suđenja ratnim zločincima u Nürnbergu. Boravio je kod Marcosovih partizana u Grčkoj, nakon čega je objavio knjigu Među Markosovim partizanima (1947.), nakon čega se prestao baviti novinarstvom i potpuno posvetio književnom radu. Umro je u Beogradu, 1989. godine.