(Pravo ime Radojko Jovanović, Trbunje kod Blaca u Toplici, 1899. – Beograd, 1943.), pjesnik, pisac, novinar. Osnovnu školu pohađa u Blacu, gimnaziju u Kruševcu. Kao srednjoškolac, u studenom 1915. povlači se sa srpskom vojskom preko Kosova, Crne Gore, Skadra i Albanije. Početkom siječnja 1916. ukrcava se s izbjeglicama, pretežno učenicima, na brod Crvenog križa i njime stiže u Marseilles. Nastavlja srednjoškolsko obrazovanje u raznim mjestima Francuske. Prve pjesme piše 1916. kao učenik liceja u Lionu.

 Poslije kratkotrajnog boravka u boemskoj sredini Pariza, upućuje se, u jesen 1919., u Beograd. Započinje se baviti novinarstvom i objavljuje prve pjesničke zbirke Modri smeh (1921.) i Afroditin vrt (1921.). Uređuje i objavljuje, 1922. i 1923., dva broja časopisa „Hipnos“, u kojima je njegovo programsko i pjesničko stvaralaštvo motivirano intuicijom i dekoncentracijom, a poeziju približava snovima i ekstazi. Prije negoli je krajem 1923. postao stalnim suradnikom dnevnog lista „Samouprava“, Drainac objavljuje knjige stihova Erotikon (1923.) i Voz odlazi (1923.). U „Samoupravi“ je urednik feljtona, književni i kazališni kritičar i kroničar, prozni pisac i autor putopisnih reportaža. 

  U Parizu boravi od siječnja do svibnja 1936.; tamo luta po kavanama i kvartovima, posjećuje sastajališta boema, namjeravajući se poistovjetiti s pjesnikom-lutalicom Vijonom (J. Nešić). Po povratku, u suradnji sa M. De Buollyjem objavljuje Dve avanturističke poeme: svoju Iskrcavanje i de Buollyjev Ikson. Nastavlja objavljivati pjesničke zbirke Bandit ili Pjesnik (1928.), Banket (1930.), Ulis (1938.). Istodobno proširuje formalne i prozne aspekte svojeg stvaralaštva: Srce na pazaru (1929.), Plamen u pustinji (autobiografski ljubavni roman; objavljen u novinama „Novosti“ u prosincu 1928.; kao knjiga prvi se put pojavio 1993.), Španski zid i Naša ljubav (1930.). 

  Drainčevu djelatnost tridesetih godina obilježavaju objavljivanje novina i časopisa: „Front“, „Slika aktuelnih događaja“ i „Nova brazda“, i otvoren sukob i polemika s nadrealistima i predstavnicima socijalne literature. Njega ponovno sve više privlači novinarski poziv, naročito od 1929. kada postaje stalni suradnik u beogradskoj „Pravdi“. Sve do 1936. on je autor mnogobrojnih feljtona i putopisnih reportaža koje se temelje na čestim putovanjima po zemlji i inozemstvu. Potkraj života sastavio je autobiografsku kroniku Crni dani, o svojim doživljajima na početku Drugoga svjetskog rata. Neke crte njegova stvaralaštva vezivale su ga za „Zenit“, iako mu nije izravno pripadao, niti mu je bio suradnik. Svoju bliskost i privrženost zenitizmu iskazao je u pozdravu Miciću, iz Pariza, poslanom u povodu godišnjice časopisa. U njemu se ističe motiv Barbarogenija i optimistična vjera u pobjedonosni pohod zenitizma protiv Europe.

V.Golubović