Slavko Matković jedan je od najznačajnijih srpskih konceptualnih umjetnika koji svojim radom problematizira različite teme, poput autorstva umjetničkog djela, naglašavanja procesa nasuprot završenom djelu, te istraživanja na području odnosa vizualnog i jezičnog, da nabrojimo samo neke. Kao najizrazitiji predstavnik umjetničkog nomadizma i anticipator umjetničkih kretanja djelovao je na području vizualne poezije, body arta, stripa, poezije, slikarstva, performansa, filma, mail arta itd. 

  Godine 1969. u rodnoj Subotici, zajedno s Bálintom Szombathyjem osniva grupu Bosch + Bosch. Grupa je u maloj sredini utjelovila suvremeni umjetnički senzibilitet te djelovala u skladu sa svjetskim umjetničkim težnjama, nadilazeći tadašnje estetske kategorije u korist onih etičkih. Izdavali su časopise „Kontraktor 972“ i „WOW“ u kojima su objavljivali relevantne članke na području umjetnosti i teorije. 

  Tijekom sedamdesetih godina Slavko Matković realizira niz djela, poput intervencija na papirima ispisanim kompjuterskim kodovima ili listovima knjiga, kojima istražuje odnose vizualnog i poetskog, afirmirajući i jezik i likovnost kao autonomne cjeline koje zajedno tvore novi izražajni prostor (Obrada odbačenog kompjuterskog materijala, 1970. i Art on the Bridge, 1971., koji su u fundusu Kolekcije).

   Naglašavanje ideje i procesa nastanka djela, čiji je rezultat, iako dokumentiran postaje manje bitan, vidljiv u radovima poput Snimanja oblaka, iz 1970. godine, kada je umjetnik tijekom šest mjeseci svakodnevno fotografirao oblake iznad svoje kuće, kao i u projektu Ludoško jezero, iz iste godine, kada na jezeru intervenira papirima A4 formata, nanizanima na flaks. Poznata je i njegova akcija Prebrojavanje posetilaca u izložbenoj dvorani pomoću strana sveta, izvedena u Galeriji SKC, 1972. godine, u kojoj u određenom trenutku podizanjem ukriženih konopa s poda umjetnik dijeli galeriju na 4 dijela i prebrojava posjetitelje u svakom dijelu. Body art akcijama Prodor materije kroz materiju – probijanje džempera kapsulom spreja (fotodokumentacija je u Kolekciji), Pepeo, itd., .umjetnikovo tijelo postaje istodobno subjekt i objekt vlastite umjetnosti. S pomoću Ide Biard i Galerije stanara 1974. i 1975. započinje višedjelni projekt Jugoslovenska vitrina –Distribucija totalne redundse, kojim problematizira osnivanje grupe. Iste 1974. godine daje oglas Ich bin Künstler u njemačkome dnevnom listu „Harzburger Zeitung“. 

  Početkom sedamdesetih (1971.), Matković se počinje baviti eksperimentalnim stripom, pri čemu narušava stripovsku narativnost, afirmira autonomnost riječi, stvarajući tako višeslojne kolaže značenja u čijem dekodiranju sudjeluje i sam čitatelj. Stripovski ciklusi o pop zvijezdama My name is Beatle (1971.), Rolling Stonesi stanuju ovdje (1971.), Help (1971.) te NEKERMAN (Potrošački fotostrip iz 1979. godine), nalaze se u fundusu Kolekcije Marinko Sudac. 

  Osamdesetih godina umjetnik intenzivira pitanje deautorizacije umjetničkog djela, a u djela sve više unosi elemente ironije i apsurda. Godine 1981. na ulicama Rijeke dijeli pozivnice za svoju samostalnu izložbu u Malom salonu u Rijeci. Uručivanje pozivnica nepoznatim prolaznicima fotografira Szombathy, a te fotografije izložene su na samoj izložbi. U istom razdoblju započinje poetske dijaloge sa svojim alter egom, stripovskim junakom Alanom Fordom ( pjesme Antigaf, Slavko Matković alias Alan Ford, te autobiografski strip Deautorizacija – Alan Ford & Art lover iz 1981., također u Kolekciji). Svoje radove sve češće „potpisuje“ autorskim pečatom s likom strip junaka. Godine 1981. nastaje Mail Art Box (kolekcija Marinka Sudca), izvedena u kombiniranoj tehnici, a sastoji se od kutija, pisma, poštanske marke i u donjemu desnom uglu natpis Art na novinskom papiru. Dakle, doslovno konstruiravši mail art box (kutiju koju je ispunio poštom I umjetnošću), Matković se ponovno poigrava sa značenjima I vuče paralele između umjetnosti (mail art) i doslovne, životne predmetnosti. Iz 1983. godine datira rad Uradi sam, umjetnikova skica-uputa za izvršenje samoubojstva. 

  Devedesetih godina, u vrijeme siromaštva i negacije kulture u Srbiji, Matković proglašava umjetničkim djelima svakodnevne činove poput Čitam o umetnosti, Razmišljam o umetnosti, itd. Rijetko izlaže svoje radove kojima svjedoči samo nekolicina najbližih prijatelja. Body art akcijom Lice umotava vlastito lice u samoljepljivu traku, deformirajući se i prekinuvši dotok kisika, zbog čega se gootov ugušio, a što je prekinula publika. Matkovićevu umjetničku osobnost možda najbolje ilustriraju riječi B. Szombathyja: „Matković se nije sklanjao pred stvarnim opasnostima koje su proisticale iz njegove uloge anti-umetnika... Smelo se suočavao s njima, jer nije bio u stanju da se odupre onim izazovima, iskušenjima iza kojih bi osetio mogućnost dosezanja čiste poezije i čiste ideje. Nije se povlačio u zaklon čak ni kad bi ga poneka poetička pustolovina i fizički ugrozila, jer naprosto nije previo razliku između života i umetnosti – ova istorijska maksima za njega zaista nije bila fraza niti puko jezičko žongliranje.“

  Slavko Matković rođen je u Subotici 1948. godine, gdje je i umro 1994. godine.

J.Bubaš