Umjetničko djelovanje Brace Dimitrijevića, pionira konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj, od početaka karakterizira propitivanje ustaljenih vrijednosti, kako u povijesti umjetnosti, tako i u povijesti općenito. Uvodeći slučaj kao važan čimbenik u kreiranju umjetničkog djela, te afirmirajući anonimno vlastitim umjetničkim činom, Dimitrijević relativizira prihvaćene vrijednosti i uvodi svakodnevno u područje umjetnosti. Koristeći se promatranjem i odabiranjem zatečenog, umjesto kreiranjem novog, umjetničkog, svojim radom ukazuje na proizvoljnost pri stvaranju općeprihvaćenih vrijednosti.

Prve Dimitrijevićeve radove karakterizira propitivanje pojma autorstva. Umjetnik djeluje kao katalizator umjetničkog čina, stvarajući preduvjete za umjetničko djelo. Tako 1968. godine postavlja gips na cestu, te fotografira oblak prašine koji je nastao prolaskom automobila. Oblak gipsane prašine naziva Slučajnom skulpturom. Slika Krešimira Klike, nastala je iste godine prijelaskom automobila preko tetrapaka mlijeka. Umjetnik je zaustavio vlasnika automobila, koji je, ukoliko je nastalu mrlju prepoznao kao umjetničko djelo, potpisao tu mrlju kao vlastito umjetničko djelo.

Godinu dana poslije, zajedno s Goranom Trbuljakom osniva Grupu Tihomir Simčić. Grupa je dobila naziv po umirovljeniku koji je, slučajno otvorivši vrata, ostavio otisak kvake u hrpi gline koju su postavili umjetnici s druge strane vrata. U manifestu grupe navedeno je da su članovi grupe svi oni koji svjesno ili nesvjesno izazovu neku vizualnu promjenu.

Metodu aproprijacije Dimitrijević koristi od 1970. godine kada na beogradskom BITEF-u dijeli crvene naočale na izvedbi Bergmanove predstave, upozoravajući posjetitelje da stavljanjem naočala u bilo kojem trenutku mogu promijeniti kolorističku vrijednost predstave. Na otvorenju izložbe J. R. Sota u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu iste godine posjetiteljima dijeli kokice, stvarajući ironijski odmak od umjetničkog establišmenta i izmjenjujući tim činom ritam razgovora.

Želeći se odmaknuti od galerijskog prostora i uobičajenog ritma izlaganja iste godine u veži Frankopanske 2a osniva galeriju Haustor Frankopanska 2a u kojoj je održano nekoliko jednodnevnih izložbi, a najbitnija je trosatna iznimno posjećena izložba At the Moment na kojoj su sudjelovali umjetnici Anselmo, Barry, Brown, Burren, Burgin, Dibbets, Dimitrijevic, Group ER, Flanagan, Huebler, Group KOD, Kirill, Kounellis, Latham, LeWitt, Trbuljak, Weiner and Wilson.

Godine 1971. u sklopu Zagrebačkog salona na Trgu Republike, mjestu gdje su za vrijeme državnih praznika visjeli portreti državnika, kao i na Trgu burze i na Trgu Maršala Tita, osvanule su velike fotografije slučajnih prolaznika. Potkopavajući kult ličnosti i istodobno afirmirajući svakodnevno, Braco Dimitrijević ovim je radom započeo svoj poznati ciklus Slučajnih prolaznika, koji je tijekom idućih godina ostvario u mediju skulpture, plakata, fotografija, objavljivanja u novinama, itd. i to u Londonu, Parizu, Napulju i drugdje. Natpisima Ovo bi moglo biti remek-djelo i Ovo bi mjesto moglo biti od historijske važnosti (MSU), John Foster je živio ovdje, kao i nazivanjem ulica po slučajnim prolaznicima, Dimitrijević nastavlja isti princip ironiziranja priznatih povijesnih vrijednosti i velikana, zamjenjujući ih s običnim i svakodnevnim.

Tractatus Post Hystoricus iz 1976. godine Dimitrijevićevo je teoretsko djelo u kojem iznosi svoje viđenje relativnosti povijesti i povijesti umjetnosti. Ista ideja iznesena je u ciklusu Trypticus Post Hystoricus, u kojem sučeljava tri kategorije vrijednosti: priznato umjetničko djelo, mahom iz renomiranih muzeja i galerija (poput Louvrea, Tate Gallery), sa svakodnevnim predmetima (šešir, štap) i elementima iz prirode (jabuka, lišće), poništavajući tako povijesnu hijerarhiju vrijednosti u korist harmonije i cjeline u kojoj je svaki od elemenata jednakovrijedan. Posthistorija je u tom smislu stanje otvorenosti, izjednačavanja te odricanje od povijesno nametnutih kultova.

Braco Dimitrijević rođen je 1948. godne u Sarajevu. Godine 1968., nakon studija fizike i matematike, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 1971. godine odlazi u London na postdiplomski studij. Izlagao je u mnogim domaćim i svjetskim renomiranim muzejima i galerijama, Venecijanskom bijenalu (1976, 1982, 1990, 1993) i Documenta 5 (1972), Documenta 6 (1977), i Documenta 9 (1992).

J. Bubaš

http://bracodimitrijevic.com/