U dosadašnjim pokušajima kritičkog i retrospektivnog sagledavanja djelovanja Aleksandra Srneca  u pravilu se pitalo „što“ je on,  a retrospektivna izložba  postavlja pitanje „tko“ je on uistinu? Metoda izvođenja lika iz djela već je tradicionalna u historiografskom predstavljanju i vrednovanju umjetničkih djela, a na tragu moderne zamisli o pojedincu koji posreduje svoj identitet kroz djela, pa djela sama zastupaju osobu. Ali, pitanja identiteta osobe, njegovoga „što“ i „tko“, prelamaju se u umjetničkoj produkciji moderne epohe i  kroz aspekte ideologije i politike, te tehnologije i masovne proizvodnje, drugim riječima – kroz fenomen avangardnih pokreta, koji svojim značenjskim poljem obuhvaća sve te aspekte.

 Odnos pojma i prakse avangarde prema fenomenu masovne tehnologije  nezaobilazan je u većini rasprava o praksi modernizma. I svaki pokušaj sagledavanja neke kulturalne prakse nužno upravlja promatračev pogled prema mreži metafora koje je uspostavio sâm autor, ali i činjenice koje pretendiraju na to da su povijesna istina. No, historizacija djelatnosti koja tradicijski pripada području umjetničke prakse nerijetko će izazvati i određene teškoće u pokušaju uspostavljanja povjesničarske pripovijesti, a posebno onda kada je riječ o umjetničkoj praksi koja se događala u modernizacijskom kontekstu koji formalno više ne postoji iz ideologijskih političkih razloga.

 Monografija Aleksandra Srneca, prikazuje umjetnika kojeg se, u pravilu, smješta u područje oznake neoavangarde druge polovice dvadesetog stoljeća, ali koji je djelovao u vrlo heterogenim kreativnim područjima i u društvenom kontekstu koji je ideologijski modernizirao tehniku. A budući da je tehnika nemali dio umjetnikove metafore, relacija suvremenosti se prema prošlosti prije svega postavlja kao pitanje: Je li Srnec umjetnički vizionar masovnih medija i kako ga danas vidi gledatelj koji je subjekt virtualne simboličke ekonomije?

 Naziv monografije „Prisutna odsutnost“ je metaforički ekvivalent utopijskog ideologijskog projekta – hibridno stanje fluidnosti identiteta, istovremene slobode i kontrole, planskoga gospodarstva i elemenata tržišne konkurencije –  stanje u kojem zajednica i jest i nije, a pojedinca ima i nema. Upravo u onolikoj mjeri nestalne trajnosti koja je u eksperimentalnom smislu Aleksandra Srneca uvijek najviše i interesirala – kao zapis na filmskoj vrpci, a  film je svakodnevno življenje. Kao pokret luminokinetičke skulpture i odraz svjetla. A to u smislu Stokesova „poziva u umjetnost“, odnosno javnog djelovanja unutar kojeg su pojedinačna djela-proizvodi samo točke povezivanja pojedinačnog i kolektivnog identiteta u ritualu kulturne proizvodnje.  Ili, još preciznije, moglo bi se Srnecovo djelovanje razgraničiti unutar trijade „slika-proces-praksa“ Catherine Millet, gdje se događanje umjetničkog diferencira u odnosu na događanje političkog. Stoga se i prisutno-odsutni identitet umjetničkog djelovanja Aleksandra Srneca uspostavlja kao trajno nestalno stanje njegova osobnog identiteta, a ujedno i kao poticajna metafora za shvaćanje općenite  relacije avangardne umjetnosti i suvremene masovne kulture spektakla.

Feđa Vukić