menu
Želimir Koščević, Donacija Francesca Conza Muzeju suvremene umjetnosti [CROATIAN]
16. veljača 2021.

“Neka bude Fluxus. I bi Fluxus. Amen”

U Zagrebu se upravo može vidjeti izložba Fluxus radova Josepha Beuysa, Georgea Brechta, Giuseppea Chiarija, Simone Forti, Al Hansena, Dicka Higginsa, Bena Vautiera, Georgea Maciunasa, Carolee Schneemann, Ben Pattersona, Nam June Paika, Charlotte Moorman, Emmetta Williamsa, i drugih, ukupno pedeset djela koja je Francesco Conz, kolekcionar iz Verone donirao Muzeju suvremene umjetnosti. Bio je to povod za razgovor s Želimirom Koščevićem, kustosom izložbe i donatorom Francescom Conzom.

Branka Stipančić: Kada je došlo do ideje o ovako velikoj donaciji Ferncesca Conza Muzeju suvremene umjetnosti?

Želimir Koščević: Do ideje o donaciji došlo je tijekom rada na izložbi Kartografi. Za tu sam izložbu zamolio gospodina Conza da nam posudi tri djela iz svoje kolekcije, što je on ljubazno odobrio. Odmah sam inicirao da se ta djela otkupe za naš Muzej i dobili smo ih pod povoljnim uvjetima. Paralelno su krenuli razgovori o mogućnosti donacije. Moram reći da je ta izložba otvorila ne samo tu mogućnost nego i druge ozbiljne razgovore o dopunjavanju naše kolekcije donacijama, naravno, za budući prostor. Inicijativa je došla od Conza. Naravno da je bila objeručke prihvaćena. Tri–četiri puta bio sam u Veroni gdje smo gospodin Conz i ja u njegovim depoima pažljivo odabirali radove formirajući jednu karakterističnu cjelinu Fluxusa. Conzova kolekcija sastoji se od više cjelina. Tu su bečki akcionizam, vizualna poezija, manji dio novog realizma i ono što bi se moglo zvati uska jezgra Fluxusa. Predložio sam gospodinu Conzu da krenemo od Fluxusa, da odaberemo djela i autore koji bi mogli gotovo paradigmatski reprezentirati poetiku Fluxusa. Ostaje otvoreno pitanje ostalih segmenata.

B. S.: Donacija Francesca Conza velik je događaj u našoj kulturi, jer je malo muzeja u svijetu koji posjeduju zbirke Fluxusa. Najbliža nam je Hahnova zbirka Fluxusa u Museum moderner Kunst u Beču, zatim Arhiv Sohm u Staatisgalerie u Stuttgartu, kolekcija Davida Mayora u Tate Gallery u Londonu, Jean Browna u Getty Institute u Los Angelesu, pa kolekcija i arhiv Gilberta i Lile Silverman u Detroitu i New Yorku... Zagreb će biti jedan od rijetkih gradova koji će moći predstaviti veći korpus Fluxusa. Ova će kolekcija uz onu neokonstruktivizma iz vremena Novih tendencija, karakterizirati zbirku Muzeja suvremene umjetnosti.

Ž. K.: Mislim da je ova donacija, koja se sastoji od pedeset djela, za Zagreb i budući Muzej veoma važna, jer ne samo da raspolažemo cjelinom koja vrlo dobro prikazuje Fluxus nego se time otvara mogućnost da Zagreb u srednjoj Europi postane mjesto od specifičnog intresa. Publika koja će htjeti ozbiljno proučavati umjetnost 20. stoljeća ili pak samo Fluxus, jednostavno neće moći zaobići Zagreb. Donacija je također značajna u kontekstu izgradnje novog muzeja jer njegov stalni postav može biti konkurentan na europskom planu jednino ako je međunarodan. U tom smislu i domaći autori koji su surađivali s Francescom Conzom, kao na primjer grupa Gorgona, dobivaju zapravo svoj prirodni okoliš. Jer na njih se u Hrvatskoj gleda kao na neku iznimku. Nisu oni nikakva iznimka, oni predstavljaju kontinuitet, jednu kariku u nizu zbivanja koja su se događala u Skandinaviji, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama ... Tako, kao što Gorgona objašnjava Fluxus, tako ova kolekcija objašnjava Gorgonu. To je zapravo nedjeljiva cjelina. Otvaranjem Muzeja suvremene umjetnosti 2004. godine Zagreb će na vrlo kvalitetan način moći prezentirati javnosti taj nezaobilazni segment umjetnosti druge polovice 20. stoljeća.

B. S.: Što se sve od Fluxusa nalazi u donaciji?

Ž. K.: Kao što se zna, Fluxus je jedna neodređena tendencija. Fluxus nije grupa, nije program. Grubo rečeno to je grupacija, recimo tendencija, u osnovi vrlo fleksibilna. Fluxus nema predrasuda. To je jedna duhovna i emotivna sloboda kojom se čovjek koristi u formiranju svojih ideja u nešto konkretno. Drugim riječima, Fluxus je stilski potpuno neodređen. Zapravo je njegova odrednica da je neodređen. Tako da se unutar te donacije nalaze vrlo različita djela. Reći ću klasičnim rječnikom, tu su odlične mape grafika, zatim instalacije koje su ready made i koje se dovršavaju intervencijama publike. Nadalje, ima radova koji se zasnivaju na konceptualnoj razini, pa objekata koji mogu biti na različite načine upotrijebljeni, kao muzički instrumenti ili nešto drugo. Ima dosta multipla koji su proizvedeni u 50 do 100 primjeraka. Ta multiplikacija i distribucija samoga umjetničkog djela karakteristična je za Fluxus i koncipirana na krajnje demokratski način. Tu su gadgeti, nešto kao igračke koje reflektiraju onu poetiku Fluxus stvaralaštva koja se temelji na šali, gegu, ironiji, na želji da se napravi predmet koji svijet čini ljepšim. Ta ideja relaksirajuće estetike u samoj je srži Fluxusa. Donirana kolekcija na prvi pogled može izgledati heterogeno, ali heterogenost je karakteristika Fluxusa. Donacija pokriva razdoblje od prvih pojava Fluxusa ranih 60–ih godina sve do nove generacije, do današnje produkcije iz 1999. godine.

Kada se govori o imenima, ovdje su djela Georgea Maciunasa, koji slovi kao utemeljitelj Fluxusa, Emmetta Williamsa, Josepha Beuysa, Georgea Brechta, Giuseppea Chiarija, Philipa Cornera, Simone Forti, Dicka Higginsa, Milana Knižaka, Alison Knowles, Bena Pattersona, Bena Vautiera, Carolee Schneemann, Daniela Spoerrija, Takako Saito, Boba Wattsa, Kena Friedmana i drugih. I generacijski i profilom i po zastupljenosti umjetnika to je jedna vrlo cjelovita kolekcija.

B. S.: Da li su dio kolekcije i “Newsletters” koje je Maciunas izdavao ranih 60–ih godina i »Yearboxes« koji su se široko distribuirali u to vrijeme?

Ž. K.: Ne, nažalost nisu uključeni u donaciju. Na izložbi će biti predstavljena i foto–dokumentacija koju je Conz sam radio povodom Fluxus događanja.

B. S.: Postoje različita mišljenja o tome o tome što ulazi u korpus Fluxusa. Jon Hendricks, kustos arhiva i kolekcije Gilberta i Lile Silverman u svojoj knjizi “Fluxus Codex”, kaže da se pod pojam Fluxusa može svrstati samo ono što je Maciunas poznavao i što je objavljivao u “Newsletters” što znači da je s 1978. godinom, kada je Maciunas umro, zaključen fenomen Fluxusa. Drugi pak na Fluxus gledaju mnogo šire i prepoznaju ga u radovima mnogih umjetnika sve do danas...

Ž. K.: Ja gledam na Fluxus kao povjesničar umjetnosti, kao čovjek kojem je ta ideja bliska, kao kustos Muzeja suvremene umjetnosti. Meni su nezaobilazna mnoga imena, i vrlo negirani Ken Friedman, i Dick Higgins, i taj ortodoks George Maciunas. Sve su to ličnosti koje se meni slažu u panoramu. Na svu sreću, uza svu svoju različitost oni ipak priznaju neko zajedništvo. Konačno, svi se nalaze na zajedničkim večerama.

B. S.: Robert Pincus–Witten navodi u jednom svom tekstu da se Schwittersowi kolaži s tramvaj kartama i hanoverska Dada u usporedbi sa Fluxus radovima koji su također često napravljeni od jeftinih, efemernih materijala, doimaju poput Sikstinske kapele...

Ž. K.: Fluxus često identificiraju kao neodadu, kao nastavak Duchampa i Schwittersa... Sami Fluxusovci to osporavaju. Četrdeset i više godina je prošlo od Schwittersa do pojave Fluxusa. Dijeli ih vrijeme naci fašizma i rata, tu je Fluxus koji se javio u Americi u potpuno drugačijoj klimi nego što je bila ona u Europi... Osim toga, kod Schwittersa je postojala ideja Kunstwollen, umjetničkog htijenja. Kod Fluxusa te umjetničke namjere stvaranja predmeta koji bi imali neku estetsku formu naprosto nema. Spomenuo bih u vezi s Fluxusom riječ protokonceptualizam, mislim da se o tome može govoriti. Ključ svega je ideja i što je još važnije, sam proces rada, a ne finalni produkt. On je samo konačnica nekog procesa. Te su stvari danas u teoriji suvremene umjetnosti elementarne. Kod Hanoverske dade radilo se o anti–estetici, a ovdje estetske namjere uopće nema.

B. S.: Da li će se nakon ove donacije nešto promijeniti u politici kolekcioniranja djela suvremene umjetnosti za Muzej?

Ž. K.: Mislim da će ova kolekcija od 50 djela inicirati veću aktivnost, prije svega mojih kolega kustosa da rade na formiranju pojedinih cjelina koje će danas — sutra biti važne u Muzeju suvremene umjetnosti, bilo u obliku donacija bilo u traženju većih sredstava od Ministarsva kulture za otkup umjetničkih djela. Dakako, lijepo je raditi na donacijama, uz sav dužan respekt donatorskih želja i ispunjenje maksimalne kvalitete u prezentaciji takvih donacija. Moram reći da postoji realna mogućnost za druge donacije. Na dobrom smo putu da formiramo stalni postav muzeja tako da možemo atraktivno i paradigmatski, u okviru naših mogućnosti, razumije se, prikazati što se dogodilo u suvremenoj umjetnosti uključujući, naravno, i internacionalne i nacionalne teme. Jer mi ne možemo i ne želimo valorizirati nacionalnu umjetnost nacionalnim kriterijima. Takvi uostalom ne postoje. Moguća je jedino valorizacija na temelju usporedbi s onim što se događalo da li u Češkoj, Austriji, ili Londonu...

B. S.: Pod kojim uvjetima je Francesco Conz donirao kolekciju?

Ž. K.: Conz je jedino tražio da se tiska reprezentativni katalog donacije, i to je učinjeno. Katalog reproducira sva djela, sadrži nekoliko tekstova, uključujući i jedan antologijski tekst Dicka Higginsa, koji je umro prošle godine i s kojim sam bio prijatelj. Tu je moj uvodni tekst, bit će objavljena mala enciklopedijska natuknica što je to Fluxus ... Moj tekst je naslovljen: “Fluxus — rujan1962. — studeni 1999.” Htio sam već u samom podnaslovu naglasiti prije svega tu povijesnu dimenziju i s druge strane njegovu živu prisutnost danas bilo u Zagrebu bilo u svijetu.

B. S.: Rujan 1962. godine uzeli ste kao početnu točku, to je datum kada je Maciunas u Wiesbadenu na “Fluxus internationale Festspiele — Neuster Musik” rekao: “Neka bude Fluxus. I bi Fluxus. Amen”, iako se o počecima Fluxusa može na dugo raspravljati. Meni se sviđa Vaš tekst i mislim da to nije samo tekst o Fluxusu već da je to Fluxus tekst, jedan Fluxus doprinos Fluxusu.

Ž. K.: Da, to je bila moja namjera.

B. S.: Stoga bi me zanimalo od kada sežu Vaši interesi za Fluxus?

Ž. K.: Moji prvi susreti s Fluxusom sežu negdje u kraj 60–ih g dina.

B. S.: Zar ne u 1963.? Niste li slušali Johna Cagea u Zagrebu?

Ž. K.: Ne. Bio sam na tom 2. muzičkom biennalu, ali sam to propustio. Za mene je dragocjen izvor informacija što se tiče muzičkog Fluxusa, bio Nikša Gligo koji je u Muzičkom salonu Studentskog centra, koji je u to doba vodio, imao sjajan internacionalni muzički program. Bio je jako povezan s tom scenom oko Cagea, La Monte Younga, Stockhausena... Također, blizak duhu Fluxusa u to doba bio je Silvije Foretić sa svojim koncertima. Kao povjesničara umjetnosti, naravno, više me je zanimao taj vizualni materijal. Intaresirale su me edicije “Something Else Pressa”... Tu su bili prvi kontakti s Davidom Mayorom, s Klaus Grohom, sa Stanom Filkom... I zapravo mogu reći da smo u Zagrebu imali dobre kontakte s mađarskom jezgrom Fluxusa, čehoslovačkom jezgrom... Drugim riječima, tu su dolazili Laszlo Becke, Milan Knižak, Stano Filko, Robakowsky, koji je dodirnuo Fluxus u Poljskoj... Tako da smo na neki način bili medijatori, što je u krajnjoj liniji Zagreb, odnosno bivša Jugoslavija i bila. Iz Beograda je tada dolazio Bora Čosić koji je bio izuzetno dobro povezan s Fluxusom i koji je uredio dva ili tri antologijska djela vezana uz Fluxus. Publicirao ih je u Beogradu. To su “Mixed media! i časopis “Rok”. Tako da se kroz sve to formiralo nešto živo. A konkretno, nekoliko manifestacija bilo je blisko ideji Fluxusa koje su se događale u Galeriji Studentskog centra koju sam tada vodio. “Izložbu žena i muškaraca” iz 1969. godine potpisujem kao Fluxus akciju. Izložio sam praznu galeriju i pozvao sam žene i muškarce da gledaju sami sebe. Zatim, bila je tu izložba “Poštanske pošiljke”, sekcija Pariškog biennala iz 1972. godine koju, naime, nisam izvadio iz sanduka u kojem je došla, već sam izložio neraspakirani sanduk kao pošiljku. Izložio sam pun sanduk mail arta. Mislim da je to bilo negdje u duhu Fluxusa. Naravno ostaje pitanje je li kod umjetnika koji su potpuno krivo nazvani »novi plastičari« bilo elemenata Fluxusa. Meni se čini jeste.

B. S.: Kod koga? U Sumi 680 Brace Dimitrijevića? U radovima Gorana Trbuljaka?

Ž. K.: Možda više kod Gorkog Žuvele. Naravno i kod Gorana Trbuljaka u njegovim konceptualnim radovima. Kod Trbuljaka je ideja bila konceptualna, a ne Fluxus. Teško je precizirati, a u ostalom, i zašto.

B. S.: S kime od Fluxusovaca ste najprije došli u vezu?

Ž. K.: S Dickom Higginsom, pa s Goeffreyom Hendricksom, zatim s Conzom. Bio sam u Berlinu kod Vostela u njegovu studiju. I svakako moram spomenuti osporavanog Fluxusovca Kena Friedmana s kojim imam tople i prijateljske kontakte. On je bio u Zagrebu dva puta, izlagao je ovdje. Planirali smo napraviti zajedno jedan ambiciozan projekt: Povijest Europe, izložbu s njegovim crtežima i mojim tekstovima, gdje bi “zahvatili” kompletnu povijest i jednom zauvijek objasnili što je to Europa.

B. S.: I Amen. Na izložbi će biti još jedan mali kutić, uz onaj u kojem se nalaze Fluxus radovi i publikacije iz zagrebačkih kolekcija, i onaj s radovima naših umjetnika koji su bliski Fluxusu.

Ž. K.: Taj segment radi Mirela Ramljak, asistentica volonter na ovom projektu. Taj dio nazvat ćemo Hrvatski Cu–tić. To će biti mali dodatak izložbi da se vidi kreativna prisutnost Fluxus virusa u zagrebačkoj sredini. Biti će tu radovi Tomislava Gotovca, Gorana Trbuljaka, Vlade Marteka, Mladena Stilinovića, Ivana Kožarića... Cut–ić je zamišljena kao mali hrvatski doprinos Fluxus revoluciji na kraju milenija.


Izvornik se traži. 1999.


Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 615-622.

  • osobe
    • esej o autoru vezan kao
      • umjetnici - kolekcija od tipa