Ako se zanemari globalna slika svijeta koja sve više i više poprima nadrealni oblik, čak tri velike izložbe posvećene nadrealizmu što su od početka ove godine otvorene u svijetu (Metropolitan muzej, New York, “Surrealism: desire unbound”; Muzej moderne umjetnosti Centar G. Pompidou, Paris, “La révolution Surréaliste”; Kunsthaus, Zürich, “Sade/Surreal!) nedvosmisleno pokazuju kako nadrealističko poglavlje suvremene umjetnosti prošlog stoljeća uopće nije završeno. Ono će zacijelo još dugo vremena biti u središtu pažnje stručnjaka, a i intelektualnog polusvijeta i građanskih konvertita koji drugu stranu vlastite svijesti pažljivo, kao mačak svoje govno, skrivaju od javnosti prakticirajući istodobno u mraku svoje razne socijalne, ekonomske, političke i seksualne perverzije. Ono što se danas naziva nadrealizam sastavni je dio sveopće duhovne tradicije humanoida (od Uskršnjih otoka do Radovana Ivšića) i ne može se ovdje, ni u našoj lokalnoj sredini koju pokriva “Vijenac” mučke šutjeti na lupetanja Jean Claira u “Le Monde–u”. Imali smo ih sličnih i ovdje dovoljno, i pustiti ih bez komentara i odgovora ne znači ništa drugo nego zabijanje glave u pijesak i priznavanje zastrašujuće intelektualne provincijalne inferiornosti. Premda iz Pariza, odgovor Annie Le Brun na Clairovo tendenciozno iskrivljavanje činjenica (Annie Le Brun je upotrebila mnogo direktniju kvalifikaciju: ona govori o “krivotvorenju” činjenica) ima svoj puni smisao i u Zagrebu, pa ako to nešto znači Parizu, utoliko bolje, jer pokazuje kako nadrealizam uopće nije neki lokalni francuski fenomen, već da dira podjednako Čukće s Kamčatke, poslovne ljude s Manhattana, nas Hrvate a bogme i njihove susjede Nijemce.

Nadrealistička karta svijeta iz 1929. koju tako bezočno krivotvori Jean Clair povezujući na toj karti dimenziju Afganstana s talibanskim terorizmom, nije bez razloga intrigantna za Jean Claira. Na toj karti naime nema Francuske. Od nje ostao je samo Paris, smješten negdje u graničnoj provinciji između Njemačke i Austro–Ugarske (sic!). Ali na toj je karti puni značaj pridan Uskršnjim Otocima, Labradoru Rusiji i Aljašci, a od poznatog evropskog otoka Velike Britanije, ostala je samo jedna mala mrljica. Tumačenje globalne kartografije, bez razumijevanja njene duhovne dimenzije naprosto je intelektualno sljepilo ako ne još nešto drugo, mnogo gore. Obzirom da se radi o Jean Clairu, intelektualno sljepilo nikako mu se ne može pripisati. Bit će da je ono drugo.

Jer povezivanje nadrealizma sa sveopćim anarhizmom, čak i terorizmom, usmjerenim na ciljeve Zapadne civilizacije i njenih supermenskih pripadnika, direktni je poziv na sveti rat protiv “degenerirane umjetnosti” koja ometa naš zapadno–europski prosperitet i poslovne bijelce s ponešto Japanaca. To smo imali u različitim varijantama tokom proteklom stoljeća, ali s manje ili više istim ishodom. Umjetnike i slobodu riječi, duha i djela gazilo se i ubijalo čak i to u priličnim količinama. Obzirom na sve ono na što su se slobodom svoje riječim duha i djela okomili, nadrealisti su čak i dobro prošli. Nisu to radili radi budućeg saveza s Talibanima što im maliciozno pripisuje J. Clair. To su radili zbog toga što su iz moralnih i umjetničkih pobuda nastojali razotkriti upravo onu “pokvarenost” Zapada u čiju obranu na tako ružan način sada staje Jean Clair. Nadrealisti su provrtali rupu na oklopu građanske (Zapadne, naravno i, u osnovi, još uvijek Viktorijanske, da ne kažemo bidermajerske) iz koje su prokuljalo crnilo, demoni i Boschovski bestijarij te iste kulture, a to baš i nije lijepo izgledalo. Nije podsvijest mračna strana ljudske psihe. To je samo njena druga strana. I kad bismo slijedili Jean Claira u njegovom sadašnjem promišljanju nadrealizma i nadrealista, Zapad bi trebao mnogo više duševnih bolnica nego što ih danas ima. Svojedobno, a ne tako davno, taj isti Zapad je u naci varijanti i ostalim manje strašnim modalitetima, uključivši ovdje i metode zapadnih demokracija, imao oblike konačnih rješenja autsajdera, marginalaca, neposlušnika i ostalih, ali to je vrijeme prošlo, zar ne?

Tri sadašnje i gotovo istodobne izložbe koje nastoje upoznati svijet s nadrealizmom (što, kako i zašto) zorno pokazuju kako je nadrealistička revolucija permanentna. Cum grano salis, bez nje bi ovaj svijet, i Zapadni i Istočni, ako to uopće još nešto znači, ostao bez one crvene sokovite komponente koja daje život a životu punu i strastvenu ljepotu. Anni Le Brun je u pravu: “...nadrealizam ... i dalje isprekidano svijetli u noći čovječanstva, a s vremena na vrijeme osvijetli nedostojnost nekog malog čovjeka.” Danas je to Jean Clair, sutra tko zna, i nije ovaj tekst samo zbog njega, jer se i kod nas u mraku skrivaju isti.

Izvorno objavljeno u dvotjedniku Vijenac, Zagreb, br. 211, 4. 4. 2002., str. 9.

_{Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 640-642.}