Pod imenima "Nove tendencije", "Nova tendencija" i "Tendencije", već skoro desetak godina jedan pokret svjesnom akcijom istražuje nove mogućnosti artikulacije vizualnog. Pritom se akcija usmjeruje na područja najmanje ispitana, područja u kojima tek istraživanjem otkrivamo mogućnosti i zablude. U tom permanentnom istraživanju kojim dominira otvorena forma, gotovo nema čvrste formalne točke; ovo je vrlo značajno jer je bit ovog pokreta u ideji koju nosi; prevladati tradicionalna određenja umjetnosti, akcijom direktno utjecati na proces demistifikacije i demokratizacije umjetnosti do potpunog dokinuća ovog mističnog pojma, ili do svođenja tog pojma na realne ljudske dimenzije. Orijentiran na sutrašnjicu, ovaj je pokret nužno aktivan u svom vremenu, i to ne samo na estetskom planu. Progresivna orijentacija — pa makar se radilo samo o vizualnom istraživanju — podrazumijeva daleko kompleksniju angažiranost, angažiranost kojoj niti politička akcija nije strana. No razlozi svjesne i kompleksne angažiranosti “tendencija” ne nalaze se samo u ovako konstruktivnoj akciji kao što je proces demistifikacije umjetnosti; jedno diskurzivno istraživanje novih vizualnih mogućnosti, posebno istraživanje tih mogućnosti pomoću kompjutera, bez sumnje može ići u prilog svim suvremenim kretanjima koja čovjeka uporno i postepeno nastoje svesti samo na jednu, kontroliranu dimenziju. Sa nemalim zadovoljstvom možemo konstatirati da razloga za takva strahovanja u nas nema, što opet ukazuje na sve prednosti inauguriranja jednog takvog pokreta upravo u Jugoslaviji. Ne samo da je čitava manifestacija — kao uostalom i sve dosadašnje — mahom prešućena u jugoslavenskoj štampi (s izuzetkom III programa RZ i "Telegrama"), ne samo da na stručnom Simpoziju "Kompjuteri i vizualna istraživanja" na kojem se moglo čuti niz zanimljivih stvari, nije bilo niti jednog predstavnika masovnih komunikacija (opet s izuzetkom III programa RZ), nego se i čitava manifestacija “tendencija” odvijala bez ikakvog moralnog ili materijalnog pokroviteljstva organa vlasti. Ovo je vrlo značajan detalj, jer je time učesnicima manifestacija iz cijelog svijeta otklonjena svaka sumnja o kontroli stvaralaštva. Tako su potpuno slobodno, manifestacije "tendencije 4" mogle eksponirati rezultate svojih istraživanja pripadnika ovog pokreta, potpuno su se slobodno mogli iznijeti najrazličitiji stavovi i izmijeniti iskustva, bez bojazni da će se rezultati i izneseno upotrijebiti u svrhe koji bi bile u suprotnosti s humanističkom orijentacijom ovog pokreta.

Nakon višegodišnjeg rada "izložbe" manifestacija "tendencije 4" predstavlja čas da se rezimira učinjeno, da se sabrano označe ključne tačke i da se odmah krene dalje. Zamišljene kao permanentno istraživanje manifestacije "tendencija 4" zovu se "izložbe" iz sasma konvencionalnih razloga, iz razloga što do sada naprosto nismo mogli domisliti niti jednu adekvatniju formu javnog prezentiranja ostvarenih rezultata. O tome će organizatori ovih manifestacija nužno morati razmisliti. U osnovi svih ovih manifestacija, ma kako tradicionalnu formu imale, leži akcija, a ne fiksacija, koju implicite nalaže forma izložbe. No bez obzira na prisutnost jedne tradicije da je svaka manifestacija "tendencija" značila ujedno i obračun sa svim onim što je u njemu pokazivalo definitivan oblik, mogućnost da postane dogma, i da preraste u nešto poput “nove umjetnosti”.

Od ovih "tendencija 4", tema eksponirana u Galeriji suvremene umjetnosti "Kompjuteri i vizualna istraživanja" svakako je najzanimljivija. Ovoj je temi bio posvećen i Simpozij.

Iako je naziv ove teme u izvjesnom smislu pretpostavljao razgovor o ovim vizualnim istraživanjima kao estetskom problemu, uvodno izlaganje dr Vere Horvat Pintarić na Simpoziju, kao i diskusije ostalih govornika pokazale su da je ova tema znatno šira, te da je nemoguće istovremeno ne govoriti o njenim tehnološkim, psihološkim i sociološkim aspektima. Govornici koji su ovoj temi pristupili imajući u vidu upravo ove aspekte, ipak nisu potpuno zanemarili estetsku dimenziju rezultata izloženih u Galeriji, ali su u svojim izlaganjima sasma opravdano naglašavali opasnosti jednostranog pristupa ovoj problematici. Treba međutim reći da su neka izlaganja bila upravo izraziti primjeri "jednodimenzionalnosti". Ovakve diskusije doprinijele su uspjehu ovog Simpozija samo utoliko, što su upozorile da se opasnosti ne nalaze samo izvan ovog pokreta, nego i u njemu samom. Između krajnje angažiranog, progresivno orijentiranog pristupa problematici vizualnih istraživanja pomoću kompjutera, koje je došlo do izražaja u već spomenutom uvodnom izlaganju, zatim u izlaganjima Umberta Eca, Karla Gerstnera ili Martina Krampena na jednoj strani, i skolastičkih izlaganja Herbert Frankea, J. H. Stiglera, ili milanskog arhitekte Mossa, koji od silnog drveća ni šumu ne vide, nije postojao više niti jedan sukob. Stavovi jednih i drugih dva su pravca koji se polako udaljavaju jedan od drugoga. Poznavajući dosadašnju orijentaciju "tendencija" nema nikakve sumnje da će taj pokret i nadalje oko sebe aktivirati sve one intelektualce koji u svojim istraživanjima, pa ma koliko dubinska bila, ne zaboravljaju svijet u njegovom kompleksnom totalitetu. Na ovakvom je sagledavanju neophodno insistirati, jer iako tema obrađuje samo vizualna istraživanja pomoću kompjutera, potpuno je jasno da se tom akcijom, pored uistinu novih vizualnih mogućnosti, istražuju zapravo nove mogućnosti kompjutera.

Kao sredstvo, kompjuter — organizam koji se ovog časa nalazi u svojem svojevrsnom kamenom dobu — može biti upotrijebljen u najrazličitije svrhe, za najrazličitije ciljeve, i to treba imati uvijek na umu, jer — navodimo Samuela Butlera — "ne mogu da vjerujem da bi bilo dobro po nas pouzdati se suviše u osjećanje morala kod mašina".

Podvojenost stavova, do koje je došlo na Simpoziju, reflektirala se i u pristupu grafikama izvedenim pomoću kompjutera. Jednom dijelu — na svu sreću manjem broju izlagača, vrlo je dobro došla konvencionalna forma prezentiranja njihovih radova u vidu izložbe, te su se potrudili da sa adekvatnom opremom svojih grafika (plišani paspartu, zlatna rama, staklo, mjedena tablica ispod slike) inauguriraju novu »umjetnost«. U osnovi ovakvog pristupa, koji se doimlje prilično naivno, krije se fetišistički odnos prema djelu, mistifikacija, dakle nešto što je suprotno ciljevima “tendencija”. S druge strane postoje na izložbi radovi — a među njima i rezultati istraživanja zagrebačkih kibernetičara — nalik skicama, ali zato bremeniti problemima i mogućnostima, otvoreni istraživanju na bilo kojem planu, uključivši i vizualni. Gotovo je nemoguće oteti dojmu da su ti radovi samo stjecajem okolnosti izloženi na jednoj izložbi, i da im je pravo mjesto u istraživačkom centru, gdje takav jedan rad označava samo fazu, eksperiment, akciju. Nema sumnje da su radovi tog tipa daleko bliži osnovnoj orijentaciji “tendencija”. Vjerujemo, da se upravo u njima nalaze zameci programa budućih "tendencija", koje permanentnim istraživanjem ispituju vizualni svijet i njegove nepoznate datosti.

U okviru "tendencija 4" održane su još dvije izložbe: u Muzeju za umjetnost i obrt "Nova tendencija 4", a u Galeriji Studentskog Centra izložba pod nazivom "Typoezija".

Prva je izložba imala zadatak da prikaže dosadašnje rezultate razvoja "nove tendencije". Odsustvo jednog broja autora koji su nekoć bili gotovo glavni nosioci ovog pokreta, kao i malen broj novih imena, te izloženi predmeti opterećeni znatnom dozom uočljive manire, dozvoljavaju nam misao, koja čini mi se nije daleko od istine, da je ova izložba istovremeno i "hommage" jednom pokretu. Ako je tome tako, mislim da je potrebno naglasiti značaj činjenice da je taj pokret sam spoznao svoje vlastite granice. Time je zapravo potvrdilo svjesnost svog istraživanja, zadataka i ciljeva. Promatrajući pokret u njegovom integritetu, "Nova tendencija" samo je jedna rečenica — dorečena i jasna; samostalni pokušaji nekih pripadnika “nove tendencije” da u svom daljnjem radu primjene kompjuter, kao i primjeri zajedničkog rada s kibernetičarima ukazuju da nema zamora u istraživačkom radu — postoji samo skretanje pažnje na ono područje koje nervira svojom bjelinom.

Izložba u Galeriji Studentskog Centra pokušaj je izdvajanja posebne tipološke grupe iz tzv. vizualne poezije, grupe koja svoju formu gradi osnovnim strukturalnim elementom vizualne poezije — slovom. Izložba je internacionalnog karaktera, kao uostalom i sve manifestacije "tendencija 4". Možda je ponešto siromašna, ali to je posljedica konzekventnog provođenja teze koju su postavili organizatori. Zacijelo, ima dosta razloga da tezu ove izložbe smatramo iskonstruiranom, ali nije bilo nezanimljivo vidjeti što se slovom — tim “minimalnim stepenom organizacije” — može postići.

Pogledamo li sada u jednom širem kontekstu značaj manifestacija "tendencija 4" možemo uočiti slijedeće: ova manifestacija okrenuta je sutrašnjici i kao takva nužno širi granice sadašnjosti. Ona svodi umjetnost na razinu svjesnog rada i istraživanja. Takvim odnosom prema onome što riječ "umjetnost" tradicionalno određuje, »tendencije« — koliko mi se čini — direktno utiču na proces demistifikacije umjetnosti i detronizacije umjetnika kao mističnog stvaraoca. Prigovor, da istovremeno mistificira svoj vlastiti posao — vizualna istraživanja pomoću kompjutera — moguć je, ali krivica nije na njihovoj strani. Nisam bio jedini koji je takav prigovor izrekao i zato znam da je to bilo zbog toga što nisam znao.

Izvorno objavljeno u mjesečniku Pitanja, Zagreb br. 1/1969., str. 64–66.

_{Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 125-129.}