menu
Želimir Koščević, Ivana Tomljenović Meller [CROATIAN]

Iako se može reći da je proteklih desetak–petnaestak godina mnogo urađeno na otkrivanju novih dimenzija naše umjetnosti u međuratnom razdoblju, daljnja istraživanja pokazuju da su još uvijek moguća iznenađenja. To se posebno odnosi na konstruktivističke tendencije, koje su u pravilu smatrane atipičnima za našu umjetnost određenu pretežno Münchenom i Parizom, a zbog relativno skromne produkcije uzimane su u obzir samo kao marginalna umjetnička pojava. Nije stoga nimalo čudno da je tako koncipirana povijest umjetnosti potpuno izgubila iz vida one ljude koji su se iz najrazličitijih razloga i pobuda tridesetih godina otputili bilo u Weimar, bilo u Dessau, da se u tim gradovima priključe jedinstvenom umjetničkom i pedagoškom eksperimentu dvadesetog stoljeća — Bauhausu. Taj se previd donekle može opravdati odsutnošću koherentnijeg prodora estetike Bauhausa u jugoslavenski kulturni prostor između dva rata, iako se u stilu vremena, pa čak među predmetima široke potrošnje mogu prepoznati izvjesni formalni elementi koji svoje porijeklo evidentno vuku iz estetike Bauhausa. U širem kulturnom kontekstu, međutim, činjenica da su Jugoslaveni bili i studirali na Bauhausu ni u kojem slučaju ne bi smjela biti zaobiđena, to tim više što to tada nije bilo samo opredjeljenje za jedan jasno definirani i progresivni umjetnički program, već i za jasno definiranu lijevu idejnu frontu.

Popis svih studenata na Bauhausu, objavljen u iscrpnoj Winglerovoj monografiji1 navodi slijedeća imena jugoslavenskih studenata: Baranyai Mas (Marija, op. autora), Berger Otti, Cernigoj Aogosto (Černigoj August, op. autora), Bohutinsky Jaetav (August, op. autora), Selmanagić Selman i Tomljenović Ivana.

Zahvaljujući istraživanju i monografiji Petra Krečića do sada je najcjelovitije obrađen Černigoj. Černigoj je na Bauhaus — tada još u Weimaru — stigao u proljeće 1923. iz Münchena, potaknut slikama V. Kandinskog, čiju je izložbu vidio u minhenskoj galeriji Hans Goltz u jesen 1922. Premda je Černigoj na Bauhausu boravio relativno kratko vrijeme, svega jedan semestar, pohađanje odjela koje je vodio V. Kandinski i njegov asistent L. Moholy–Nagy, ostavio je dubokog traga na daljnji Černigojev umjetnički rad.2

U ljetnom terminu 1927. na Bauhaus — tada već u Dessau — upisala se Otti Berger. Prema raspoloživim podacima Otti Berger je rođena u Senti (ili Bački Monoštor) 1898. g., a 1921./1922. g. upisala se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na Bauhausu ubrzo postaje suradnik Günte Stolzl i Anni Albers na tekstilnom odjelu. Iako je njena prisutnost u jugoslavenskom kulturnom krugu mala3, ipak treba zabilježiti njeno gostujuće sudjelovanje na III. izložbi Zemlje u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1931. g., gdje je izložila svoje “tekstilne radnje”. Posjetivši Bauhaus, Stanislav Vinaver je 1931. g. u “Politici” opisao svoj susret sa Otti Berger: “Ona je u odseku za tkanje... Priča mi o svojim putovanjima, o svom ekstatičnom raspoloženju i pored slabog sluha, u traženju opipljivih značenja kroz materiju, kroz život shvaćen oštrije, jače opipljivo...”4 Kasnije, nisam mogao točno utvrditi kada, odlazi iz Njemačke; 19. 4.1938. g. javlja se pismom Ivani Tomljenović iz Londona, u kojemu navodi da traži posao i najavljuje svoj dolazak na Jadran zajedno s L. Hilbersheimerom. U ljeto 1938. g. je u Jugoslaviji,5 a zbog bolesti majke odlučuje ostati u domovini gdje je zatiče rat i okupacija. Godine 1942. ubijena je od fašista.

U zimski semestar 1929./1930. na Bauhaus se upisuju: Marija Baranjaj (Lambert), Selman Selmanagić i Ivana Tomljenović, a u zimskom terminu 1930. g. pridružuje im se i arhitekt Gustav Bohutinsky, koji je započeo svoj studij arhitekture na Arhitektonskom odjelu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, kojega je tada osnovao i vodio arh. Drago Ibler.

Upravo u to vrijeme Bauhaus je u maksimalnoj ekspanziji, škola okuplja studente iz čitavog svijeta. Kratkotrajno razdoblje direktorstva Hannes Meyera, koji je vodstvo Bauhausa preuzeo od W. Gropiusa u travnju 1928. godine, bilo je obilježeno na umjetničkom planu konstruktivizmom, snažnijom orijentacijom prema arhitekturi i industrijskom dizajnu i urbanizmu. Smatrajući sebe “znanstvenim marksistom”, Hannes Meyer je nastojao da svoje ideje oživotvori intenzivno povezujući Bauhaus s industrijom. U snažno politiziranoj atmosferi vajmarske Njemačke Bauhaus nije mogao ostati izolirana umjetnička oaza; naprotiv, tih godina Bauhaus zajedno s jednim dijelom svojih profesora i studenata predstavlja otvoreni lijevi front suprostavljen snagama rastućeg nacionalsocijalizma. Meyerova sklonost lijevim strujama bila je pored ostalog i jedan od razloga njegove demisije s položaja direktora Bauhausa ljeti 1930. godine. Takva je pozicija Bauhausa dolaskom nacista na vlast bila prva na udaru; ljeti 1933. godine nakon uzaludnih pokušaja Mies van der Rohea da spasi školu, dolazi do konačnog zatvaranja i ukidanja Bauhausa.

Ivana “Koka” Tomljenović (udata Meller), čiji radovi i dokumentacija predstavljaju okosnicu ove izložbe, studirala je na Bauhausu od jeseni 1929. do jeseni 1930. Njeno bauhausovsko razdoblje započinje u ranu jesen 1929. u Beču. Po završetku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti 1928. u klasi prof. Ljube Babića6, Ivana Tomljenović odlazi zajedno s Marijom Baranjay u Beč, gdje se zajedno upisuju na Visoku školu za umjetni obrt. U ranu jesen 1929. Hannes Mayer drži predavanje u Beču, nakon kojega jedna manja grupa bečkih studenata odlučuje da svoj studij umjetnosti nastavi na Bauhausu. Među njima su Ivana Tomljenović i Marija Baranjay. Nakon obavljenih formalnosti oko upisa, u jesen 1929. dolaze u Dessau. Marija Baranjay je ostala samo kraće vrijeme (od rujna do prosinca 1929. godine), a Ivana Tomljenović započinje rad i studij u okviru pripremnog tečaja pod vodstvom Josefa Albersa. Na Bauhausu susreće Otti Berger, s kojom je prijateljevala još u Zagrebu, i Selmana Selmanagića7, koji se na Bauhaus upisao u istom jesenjem terminu 1929. Vrlo brzo uključuje se u poletnu i politiziranu atmosferu Bauhausa. Njeni prijatelji i kolege su: Heinrich Bredenieck, David Feist, Thomas Flake, Ladislav Fussmann, Albert Buske, Ernst Göhl, Will Jungmittag, Albert Menzel, Naftaly Rubinstein, Lotte Rotschild, Myriam Marie–Louise Manukiam, Kurt Stolp, Tibor Weiner, Oskar Reiner.

Pripremni tečaj koji pohađa Ivana Tomljenović vodi od proljeća 1928. samo Josef Albers jer je Moholy–Nagy napustio Bauhaus. Albersov koncept pripremnog tečaja upućuje studenta na studij osnovnih karakteristika različitih materijala. Pretežno se radi s papirom i škaricama, žicom, komadima metala i tekstilom, iz kojih se izvode najjednostavnije, elementarne forme. U pripremnom tečaju takav rad studenata odvijao se tokom jutra, a potom bi se na licu mjesta razvila diskusija koju je vodio Albers. Bilo je to — kako se sjeća Ivana Tomljenović — bistrenje pojmova: “dolazilo se do nule, odnosno do bitnih karakteristika materijala”8. Pripremni tečaj završavao je izložbom studentskih radova. Na takvoj izložbi sudjelovala je i Ivana Tomljenović. Prema sačuvanoj fotografiji moguće je rekonstruirati njene radove: to su karakteristični oblici od žice, zatim kugla sastavljena od jedne kartonske plohe, koso postavljena stepeničasta konstrukcija od valovite ljepenke, nekoliko fotografija i tri plakata. Na osnovi prolazne ocjene iz pripremnog tečaja Ivana Tomljenović se upisuje u fotografski odio Bauhausa koji vodi Walter Peterhans. U okviru rada na tom odjelu Ivana Tomljenović radi niz zanimljivih fotografija koje pokazuju sve dobro poznate karakteristike bauhaus–fotografije, kao što su, na primjer, donji rakursi, neobične perspektive, pomalo bizarna tematika, efekti svjetlo–tamno, dvostruka ekspozicija, eksperimenti s negativima. U to doba Ivana Tomljenović upoznaje tehniku fotomontaže, odnosno fotokolaža. Fotografije koje su sačuvane i izložene na ovoj izložbi pokazuju njen interes za socijalnu tematiku. Iz tog razdoblja potječe i jedan od najzanimljivijih radova Ivane Tomljenović — fotomontaža na naslovnoj strani brošure “Teror u Jugoslaviji”. Ova brošura objavljena je povodom istoimene izložbe koju su jugoslavenski komunisti u emigraciji organizirali u Berlinu tokom zime 1929./1930. Prema navodima Ivane Tomljanović, ona je posjetila tu izložbu u Berlinu prilikom jednog od svojih dolazaka u Berlin iz Dessaua. Na izložbi je srela i upoznala Kostu Novakovića (1886. – 1938.?), koji je tada bio sekretar Komunističke frakcije u Komitetu nacional–revolucionarnih organizacija u Berlinu, i na njegov nagovor Ivana Tomljenović radi fotomontažu za spomenutu brošuru od dokumentacije i materijala koju je partijska ilegala sakupila poslije uvođenja diktature kralja Aleksandra u Jugoslaviji. Original ove fotomontaže nažalost nije sačuvan, a originalni primjerak brošure pohranjen je u Institutu za savremenu historiju u Beogradu.

Prekid studija na Bauhausu Ivane Tomljenović poklapa se s događajem koji je bio na izvjestan način uvertira u konačnu agoniju ove škole. Pod pritiskom desnice u gradskoj općini Dessaua9, ali i zbog razmimoilaženja unutar samog Bauhausa između Hannes Meyera na jednoj strani i profesora slikarskog odjela, posebno Kandinskog, dolazi ljeti 1930. do ostavke Hannes Meyera i njegovog odlaska u Sovjetski Savez. Toj ostavci prethodio je Meyerov pokušaj da uklanjanjem studenata komunista otkloni sve snažnije napade desnih snaga u Dessau na Bauhaus. U znak solidarnosti s izbačenim studentima, ali i zbog neslaganja oko dužine trajanja pripremnog tečaja, izvjestan broj studenata Bauhausa također svojevoljno napušta školu — među njima je Ivana Tomljenović. Iako se u potvrdi o studiju Ivane Tomljenović, izdane na Bauhausu 16. 5. 1931. navodi da je studirala na Bauhausu od 2. 9. 1929. do 11. 9. 1930. godine, treba uzeti u obzir ljetne praznike tokom kojih se ona još vodila kao student Bauhausa. Događaj o kojemu je riječ zbio se u proljeće 1930. godine.

Još tokom studija na Bauhausu Ivana Tomljenović u više navrata boravi u Berlinu. Tu susreće jugoslavenske komuniste u emigraciji, a u više navrata viđa se i s G. Dimitrovom, s kojim se upoznala u Beču. Krećući se u krugovima napredne ljevice i organiziranih komunista, Ivana Tomljenovć dolazi u dodir s Johnom Heartfieldom, koji u to doba radi scenografiju za predstavu “Tai Yang erwacht” F. Wolfa u Wellner teatru a u realizaciji Piscatorovog kolektiva. Na realizaciji te scenografije gotovo samostalno radila je i Ivana Tomljenović. U Berlinu, uz pomoć grafičara Karl Mefferta (Clement Moreau) pokušava doći u vezu s izdavačem revije “Gebrausgraphik”, radi nekoliko plakata za filmove, ali kako nije našla stalniji posao, u jesen 1931. odlazi u Pariz. Time se završava bauhausovsko razdoblje Ivane Tomljenović. Kasnija preorijentacija na pedagoški rad, najprije u Beogradu (do 1938. godine), a zatim u Zagrebu (do mirovine 1962. godine), zatim izuzetna sportska aktivnost (atletika, hazena), te okolnosti da kvalifikacija studenata na Bauhausu u jednom vremenu pred II. svjetski rat i za vrijeme rata, nije bila baš poželjna legitimacija, sve je to pridonijelo da je njen studij na Bauhausu u vrijeme ere Hannes Meyera postajao sve privatnija činjenica koja se postepeno gubila u općem zaboravu. Ovom izložbom Galerije grada Zagreba nastojale su osvijetliti to razdoblje u životu Ivane Tomljenović i u povijest naše moderne umjetnosti ugraditi jednu novu i do sada zanemarenu činjenicu.


  1. Hans M. Wingler: The Bauhaus; MIT press, Cambridge, Mass. 1969. str. 615–626.
  2. vidi: Petar Krečić: August Černigoj — monografija; Trst 1980.
  3. u novinama Židov, Zagreb, br. 36–37 od 25. 8. 1922. g. naišao sam na tekst od Vere Stein o umjetničkoj izložbi organiziranoj povodom židovskog omladinskog sleta u Zagrebu. U tom tekstu V. Stein piše da je Otti Berger nekoliko jastučića u tehnici “batik” i tri lutke od svile.
  4. Stanislav Vinaver: Dom gradnje u Desau; Politika, Beograd, br. 8222 od 28. 3. 1931. str. 9.
  5. njen dolazak zajedno s Ludwigom Hilbersheimerom potvrdio mi je i prof. Kamilo Tompa.
  6. zajedno sa: Marijanom Detonijem, Kamilom Tompom, Brankom Frangeš– Hegedušić, Pavlom Gavranićem i Ćirilom Karađićem.
  7. prof. Selman Selmanagić, rođen je u Srebrenici 25. 4. 1905. g. Na Bauhausu je studirao od 1929–1933. g. kod Mies van der Rohea i Ludwig Hilbersheimera. Živi i radi u Njemačkoj Demokratskoj Republici u Berlinu.
  8. “Radilo se tako da bismo, na primjer, dobili zadatak da radimo u jednom materijalu, recimo valovitoj ljepenci, i onda smo polazili od karakteristika materijala, od toga što se sve može od njega uraditi... Radili bismo konstrukcije, i onda ih, nakon nekog vremena, sve posložili jedne do drugih, i raspravljali o tome koji je rad najzanimljiviji i zašto.” iz intervjua — vidi: Vlado Gudac: Ivana Tomljenović — rekorderka iz Bauhausa; Start, Zagreb, br. 383/24. 9. 1983. str. 52–54.
  9. ne treba zaboraviti činjenicu da je već u decembru 1929. g. nacista Wilhelm Frick postao ministar za obrazovanje u pokrajinskoj vladi Tiringije. Agonija Weimarske republike već je započela!

Izvorno objavljeno povodom izložbe u Studiju galerije suvremene umjetnosti (Galerije grada Zagreba): Ivana (Koka) Tomljenović: Bauhaus — Dessau 1929–1930, Zagreb, 11. 11 — 4. 12. 1983.


Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 228-234.